subota, 8. rujna 2018.

Aleksandar Horvat | Kamen za dvoje


Jednog slučajnog srpanjskog dana na stjenovitoj obali sve je onako kako pamtim: borovi doživotno pričvršćeni za stijene, zelena iz krošnji i modra iz mora miješaju se u tirkizni odraz prepun sunčanog iskrenja, oku ugodna, uspavljujuća boja. Klokotavi ritam pod stijenama bezuspješno zauzdava višeglasje cvrčaka. Kamen na kojem sjedim je taman za dvoje.

- Što ne dolaziš češće? - upita me more pomilovavši me slanim daškom povjetarca. Nasmiješim se. Širim nozdrve, Ambre Solaire s kokosom. Zatvaram oči, kapci su iznutra boje bakra. Otvaram um, odlijećem za galebom.

- Zar si me zaboravio? - istražuje more. Cvrčci utihnu na trenutak u jedinstvenoj neugodnoj pauzi, taman za galebov krik. Da želim, zamislio bih dodir. Da mogu prihvatio bih stisak, zagrljaj, poljubac možda... Da hoću, pravio bih se da ne čujem...

- No hajde, odgovori mi… - nagovara me more dodajući sladunjavi miris smole u topli vrtlog zraka podignut s obližnjeg kamena. Otvaram oči prema ravnoj crti horizonta, tamo gdje se nebo spušta na planetu. U nekoliko oblaka dominiraju ljudski oblici. Nježno lice u kraljevsko purpurnoj izmaglici gleda prijekorno, ali tužno, zaboravljeno, iznevjereno...

- Ne voliš me više… - pljusne more o stijenu poput činele i razbije se u biserje. Kratkotrajna srcolika čipka od pjene razvodnjava se u modrini. Kap se cijedi niz obraz, slana je, ali ne kao more.
Ne odgovaram ništa. Zatvaram oči, kapci su iznutra tirkizne boje. Otvaram um, rasplinjavam se među zvijezde.

To traje sve dok na kraju tog slučajnog srpanjskog dana ne zasja pozlaćen rub usamljenog kamena za dvoje, spomenik uspomenama utonulim u bonacu sa suncem što cvrči na pučini.

- Da, ne voliš me više… - šapnulo je more i zaspalo.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

1 komentar :

  1. Aleksandar Horvat, bravo/Cvrčci utihnu na trenutak u jedinstvenoj neugodnoj pauzi, taman za galebov krik./Lijepa priča...

    OdgovoriIzbriši