Ideja za Adu bila je onaj stvaralački klik, jednako kao i pri pisanju svih ostalih knjiga. O samoj ideji i tematici ne razmišljam puno. Samo ime Ada godinama je bilo prisutno u mom umu i kao da je pozivalo da mu, na svoj način, dam život. Teško je reći zašto baš sada, zašto prije nisam napisala tu novelu. Svaka knjiga ima svoje vrijeme pa je tako i Ada čekala svoje.
Za ovu knjigu nije trebalo puno istraživati, priča je bila tu, glavni okvir i ideja za priču su odavno postojali a tijekom pisanja sama sebe je dalje gradila. Sve ostale podatke za radnju knjige, budući da sam i rođena u Istri, sam znala ili „proguglala“. Priča govori o mladoj ženi, o samohranoj majci koja se, zahvaljujući životnim okolnostima, vraća u mjesto gdje je rođena i otkriva da je sve što je znala o sebi bilo netočno. Otkrivanje vlastitog identiteta i porijekla, koliko god bilo zanimljivo i svima nama prirođeno, ponekad nas može odvesti u neočekivanom smjeru. To su trenuci u životu koji osobu, ovisno o otkriću, mogu slomiti i pri kojima treba ostati dovoljno čvrsta i prisebna kako bi normalno krenula dalje. Ada u sebi otkriva snagu za koju nije vjerovala da posjeduje.
U samom pisanju mnogo mi je pomoglo čitanje knjiga iz psihologije, naročito Junga, u kojima je objašnjavao da je univerzalno nesvjesno i osobno nesvjesno glavni izvor i pokretač svega. U knjizi „Ada“ to su snovi. Radi se o akauzalnosti, odnosno sinhronicitetu, uzročnoj povezanosti onoga što joj se trenutno dešava s njenom probuđenom podsvijesti koja ne predstavlja kariku već put prema karici koja nedostaje da bi se priča završila i dobila smisao.
Za mene su uvijek najzahtjevniji oni dijelovi bilo koje knjige koju pišem u kojima dublje ulazim u psihu svojih likova. Tada se i sama tijekom pisanja moram transformirati kako bih čitateljima vjerno dočarala osjećaje i situacije o kojima pišem. Glumac to radi izrazom lica, položajem tijela, bojom glasa. Slikar za to izabire boje koje će intenzivno djelovati na promatrača. Pisac mora sve to biti sposoban napraviti riječima koje čitatelju moraju moći prenijeti prave emocije.
Pitanja čitatelja je li se to o čemu pišem meni desilo. Ne, sve što pišem je fikcija. Takva pitanja govore mi da sam to što radim, dobro napravila jer sam postigla cilj.
Osim psiholoških elemenata koji su bili, kako sam već spomenula, veoma zahtjevan dio knjige, budući da „Ada“ nije roman već novela, trebalo je pratiti neka druga pravila pisanja.
Ada se vraća u zavičajno mjesto pored mora i dovodi svoju kći, a njezin povratak pokreće utišane strasti i otvara davno zaboravljene priče. Tražeći prepoznavanje na licima ljudi koje susreće, u rodnom mjestu nastoji pronaći nit koja povezuje vlastitu prošlost sa sadašnjošću. Svaki od stanovnika koje susreće otkriva joj dio njezine prošlosti, da bi do kraja priče Ada otkrila tajnu o svojoj obitelji, majci koja ju je napustila i svom pravom ocu kojega nikada nije upoznala. .Povratak u zavičaj osobito je aktualan danas, kad se iz zavičaja kreće u potragu za životom koji je negdje drugdje. Jesu li u zavičaju odgovori koje smo uzalud tražili u bijelom svijetu? Odnjegovanog izraza i širokog vokabulara, Sonja Smolec piše sigurnom rukom priču bogate atmosfere u kojoj osjećamo mirise mora i mediteranskog bilja, pijesak pod nogama i zagrljaj djeteta.
Sonja Smolec članica je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika za djecu i mlade. Godine 2005. i 2006. bila je urednica časopisa za kulturu i književnost „Spark“, Velika Gorica. Danas uređuje časopis za književnost „Kvaka“.
Dobitnica je prestižne međunarodne nagrade za najbolju kratku priču do 100 riječi, napisanu na engleskom jeziku, na natječaju koji je organizirao Museo de la Palabra, Quero, Španjolska, s potporom fondacija Cesar Egido Serano i kraljevske obitelji.
Izvor; https://citajknjigu.com/
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.