Što to imaš, što to nosiš, o samotna,
da me k tebi privuče?
O kako srce ubrza se,
i čelo opušta pogled tvoj što rosi.
Dugo već žudim ti držati ruke.
Jer mimoilaženje nije dovoljno.
Rijeka ta u svojoj sreći
iskrada se iz nas.
U voljenje htjela bi utočiti se.
Teško je čekati suton.
Evo, i duša je sjela
pored uskog puta.
Ne može se odvratiti od tvoje
u prostoru kog je zauzela.
Ni usna više nije zatočena
samoćom. Što imaš i nosiš,
dragocjenost tu o mene prisloni
kad koracaj tvoj s mojim se nađe.
Svi će čuti kako nebo zabrenča.
Pa neka. Dvije duše ulov ovjenča
u vijenac latica uboden,
za kružnicu svijeta.
Prožet mirisom da krijepi,
od prizora nadzemaljskog,
i Gospodina našeg tanana dirnu sjeta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.