subota, 16. lipnja 2018.

Zorica Antulov | Zvono


„Onog je dana zabrazdio vjetar. Zalutao i nestao skriven u potoku. Izgubljen za lutalice i sanjare sa slamnatim šeširima, potamnjelim ramenima i sjajem pod vjeđama. Onog je dana na njegov zov zasjalo sunce. Ukipljeno je sjalo predugo. Prežuto. Onog je dana zazvonilo zvono. Zvono u meni.  U zahvalu i slavu nebesima. U zahvalu Svevišnjem  na tvom dolasku. Na tvom rođenju, maleno moje.“

Riječi moje majke odavno već napisane leže na papiru. Dodirujem ga kao što ga je nekad davno ona dodirivala, možda dotičem baš isto mjesto na kojem je nekad bio njezin prst, možda mi suza pada na isto mjesto na koje je kapnula njena suza. Radosnica. Onda. Davno.

Imala sam radosno djetinjstvo. Čini mi se, nekako, kao da je stalno bilo ljeto. Plavičasto nebo, pokoji nježni oblačić u kojem sam uživala tražiti preslike zemaljskih ljepota i Božje poruke s neba . I sunce. Žarko i jako sunce združeno s pjesmom cvrčaka koja bi se nastavljala dugo u noć i lebdjela među sanjivim sjajnim zvijezdama.

Letjela sam bosonoga livadama. Skrivala se pozivu na ručak i bježala u svoje snolike svjetove. I one oko mene i one u meni.

Lijepo me dočekala moja majka. Radost mi je zaželjela pri dolasku i čini mi se da me ta darovana mi radost zaista pratila kroz život. Nije da nije bilo briga i problema. Gubitaka i razočaranja. Ali njeno je zvono živjelo u meni. Zvono zahvale nebesima. Radosno zvono postojanja. Zvono vjere u čarobne svjetove ljubavi ovozemaljske i one koja nas spaja, kojom se prepoznajemo tamo i onda- tamo, daleko iznad zvijezda.

Sad sam stara, naborana žena. Dodirujem moj rodni list, znamen koji mi je majka ispisala. Dodirujem tako njenu ruku. Miluje me njen pogled kroz svako slovo u koje je pogledala. Osjećam je uza se. Nju. Moju majku. Mog Anđela. I čujem zvono, radosno zvono koje me dočekuje. Sad, na mom odlasku.

Nema komentara :

Objavi komentar