Kolumne

subota, 2. lipnja 2018.

Luka Rovčanić | Utočište


Svaki put kada promatram grmlje, pomislim na njega
kao na svoje utočište. Bilo bi to utočište koje
ne bi imalo zid, vrata, prozore i krov, nego srazmjernu
propusnost svjetla i hlada. Pomislim na to kako bih
u njemu mogao pronaći ono što sam oduvijek htio kao
dijete, a to je zvuk šuškanja koji bi uvijek bio
istovremeno privlačan i odbojan. Pomislim i na to
kako bih se možda napokon sporazumio sa vrapcima
koji bi mi došaptavali sve što bi načuli od vjetra,
a tek pupoljci? Samo oni bi znali u što točno gledam,
dok škiljim kroz njih.

Nema komentara :

Objavi komentar