Kolumne

četvrtak, 31. svibnja 2018.

Renato Baretić | Pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio je mnogobrojne književne nagrade.

Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik je programa splitskog festivala pričanja "Pričigin", radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.  


Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?

Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?

Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit', ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.

Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio - zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako "prevesti" u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.

Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa... Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.  

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.

Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim - pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.

Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga - pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj. 

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.

Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: "Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?". Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i Makedonskome puku.

Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?

Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?

Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati. 

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?

Nakon skoro 25 godina ovdje - sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.

Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?

Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja "Pričigin".

Nema komentara :

Objavi komentar