Kolumne

četvrtak, 31. svibnja 2018.

Luka Tomić | Ne znam kako to ide




Ne znam kako to ide
zar nisu ljudske oči
odmotane tišine, gdje se svjetovi
trenutno izmišljaju da popune praznine

Ne znam kako to ide
volim tvoje oči jer su put do ljubavi
ne znam kako to ide
vrijeme kao da je otkinuto po tvojoj mjeri
pa kad si mi u zagrljaju, ono se u sjenu seli
tvoji dodiri poput brzaca, do gola skinutih, u pustinji
izazivaju moj zdrav razum da sumnja u sebe

Ne znam kako to ide
čime nagraditi najljepši svijet kojeg si ugledao
znam da te neću ispraćati kao sijedu staricu
tvoje bore mom srcu su skrivene, k'o u košnici pčele
pa kao mlado more prema staroj obali, tako prema meni kreneš
i pobojim se tad da će mladost zavoljeti mladost
ne shvaćajući da se tvoje srce propinje po mom tijelu
upornošću, kojom se sunce propinje po vjernom nebu

Ne znam kako to ide
kako se ljubav na pravi način iskaže
dok jesen po nama svoje miomirise rastire
volio bi biti nešto tvoje
ništa ne pravi tolike razlike između života i smrti koja diše
koliko ih radi ljubav kad mi s tobom priđe bliže

Ne znam kako to ide
ti si posebno biće
i cijela je zemaljska kugla stvorena da te udomi
i milijardu ljudi je rođeno da imaš društvo
Ne znam kako to ide
ali ljubav, tajna veća i od Atlantide
od danas nosi tvoje ime

Nema komentara :

Objavi komentar