Marina Šur Puhlovski dobitnica V.B.Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine

Ovogodišnja V.B.Z. književna nagrada za najbolji neobjavljeni roman dodijeljena je Marini Šur Puhlovski za roman Divljakuša. Svečanost dodjele održana je 16. svibnja u Rijeci u Guvernerovoj palači u sklopu 11. Vriska – festivala autora i sajma knjiga čiji su organizatori izdavačka kuća V.B.Z. i Udruga kulture Vrisak – koji će se u Rijeci održavati sve do 21. svibnja. Otisnuti primjerak romana nagrađenoj autorici uručili su direktor V.B.Z.-a Mladen Zatezalo, predsjednik žirija nagrade Zoran Ferić te pročelnik za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar. Svečanost dodjele glazbom je pratio riječki kantautor Marko Rogić s glazbenicima uključenima u projekt White on White, čiji će debitanski album Out of Nowhere uskoro objaviti Dallas records, dok je cijelu ceremoniju vodila novinarka Blaženka Leib. Publici se na početku obratio i pročelnik za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar koji je pohvalio inicijativu izdavačke kuće V.B.Z. da već godinama ulaže u ovu nagradu i toliki iznos, sto tisuća kuna, daje literaturi.

Do 15. siječnja 2018., do kada je bio otvoren natječaj, zaprimljeno je 112 rukopisa pod šifrom, a žiri u sastavu Zoran Ferić (predsjednik žirija), Strahimir Primorac, Jagna Pogačnik, Drago Glamuzina i Mile Stojić između šest finalista odlučio je nagraditi roman Divljakuša (prijavljen pd šifrom Zaljubljenost) uz obrazloženje da je riječ o (anti)ljubavnom romanu, zapravo priči o „životu koji curi kroz prste“, o našim životima „u kojima nas nema“, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo − život je već ostavio duboke, trajne ožiljke. To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi. Spisateljica glasom svoje junakinje/pripovjedačice uvjerljivo ostvaruje dojam zbiljskog, nepredvidivog života svakodnevnim jezikom – ne izmišljenim, lažnim, nego onim koji sam svjedoči ljepote i okrutnosti ljudske zbilje; nema tu fraza, ali ima njihova razglobljavanja, fraze se razbijaju i dobivaju sasvim novo značenje, govore nam tko smo i kakvi smo uistinu... Pisan dugim, ali jasnim rečenicama, s dobro profiliranim likovima i izuzetnim smislom za detalj, roman ‘Divljakuša’ vrijedan je doprinos našoj suvremenoj prozi, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa transformira u snažnu jezičnu umjetninu.

Osim novčane nagrade od sto tisuća kuna bruto, autorici je pripalo i pravo na objavu književnog djela te mogućnost da se roman distribuira u širokoj knjižarskoj mreži i ponovi uspjeh dosadašnjih dobitnika. Nagrađeni roman bit će u prodaji u knjižarama te na kioscima Tiska, a mnogobrojnoj publici je na svečanoj dodjeli i poklonjen primjerak romana.

Nagrada za najbolji neobjavljeni roman ne bi bila moguća bez podrške glavnih partnera, tvrtki Dalmacijavino i Pipi, te sponzora, tvrtki Znanje i Tisak Media, a nagradu je potpomoglo i Ministarstvo kulture svojim programom Poduzetništvo u kulturi.

O pobjedničkom romanu i autorici:

Marina Šur Puhlovski

Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu gdje je završila gimnaziju te komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se bavila novinarstvom, neko vrijeme književnom kritikom, poslije isključivo umjetničkom prozom. Piše priče, romane, putopise, eseje, dnevničku prozu. Živi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. Dosada je objavila gotovo dvadeset vrijednih književnih ostvarenja. Dobitnica je više nagrada za kratke priče („Večernji list“, „Književni krug Karlovac“ i dr.) te nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja 2015.

Divljakuša

Pisan u ich-formi, kao intimna ispovijed, ovaj roman izbrušenom i preciznom naracijom pokazuje kako je zaljubljenost, to stanje prvobitne opčaranosti, daleko od ljubavi, pa čak i sama njena negacija. Radnja je smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća, a glavna junakinja, porijeklom iz osiromašene obitelji − s bolesnim ocem koji ne zarađuje i dominantnom majkom koja zapravo uvijek štiti interese muškaraca − zaljubljuje se u kolegu sa studija, zatravljena njegovom razbarušenošću i umjetničkim senzibilitetom. Ali, ono što je u početku izgledalo idilično, ubrzo se pretvara u moru, a glavna junakinja postaje žrtva jednog beskrupuloznog osobenjaka, kojeg mora materijalno izdržavati i koji, uza sve drugo, često nestaje bez objašnjenja. Da bi ga se oslobodila, mora se osloboditi ‘zatvora’ u koji su je strpali obitelj, okolina, tradicija, bajke... Mora podivljati.

Ovaj (anti)ljubavni roman zapravo je priča o „životu koji curi kroz prste“, o našim životima „u kojima nas nema“, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo − život je već prošao. To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi. A stil, glas pripovjedačice − to je svakodnevni jezik, ali ne izmišljeni, lažni, nego sirova istina, nema tu fraza, ali ima razglobljavanje fraza, fraze se razbijaju i dobivaju sasvim novo značenje, pokazuju nam tko smo uistinu...

Pisan dugim, kumulativnim, ali dokraja preciznim rečenicama, s jasno profiliranim likovima i izuzetnim smislom za detalj, roman Divljakuša značajno je djelo naše suvremene proze, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa transformira u vrhunsku jezičnu umjetnost.

O nagradi:

Ova regionalna nagrada već je više od desetljeća važan faktor u održavanju i oživljavanju književne scene i projekt koji su prepoznali pisci, svi oni koji aktivno djeluju u kulturi, mediji i čitatelji. Od samih početaka pokazala se kao izvrsna odskočna daska za dosad neobjavljivane autore, ali i kao veliko priznanje za one već afirmirane. Osim novčane nagrade od sto tisuća kuna, što je najizdašniji honorar za jednu književnu nagradu na ovim prostorima, autoru pripada i pravo na objavu književnog djela te mogućnost da se roman distribuira u širokoj knjižarskoj mreži.

Koliko je nagrada važna za vidljivost pobjedničkog romana i samog autora, mnogo je pokazatelja. Primjerice, u HNK-u Zadar izvedena je predstava prema prošlom pobjedničkom romanu Lade Vukić Specijalna potreba, a englesko izdanje romana Brdo Ivice Prtenjače, jednog od najposuđivanijih domaćih naslova u knjižnicama proteklih godina, konkuriralo je za najvažniju nagradu koja se dodjeljuje djelima prevedenim na engleski jezik International Dublin Literary Award 2018.

Dosadašnji dobitnici nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman godine od 2002. do 2016. godine bili su Josip Mlakić za roman Živi i mrtvi, Marinko Koščec za Wonderland i Jelena Marković za Escajg za teletinu, Davor Špišić za Koljivo, Nura Bazdulj Hubijar za Kad je bio juli, Hrvoje Šalković za Pravi se da ovo nisi vidio, Svjetlana Gjoni za Nula nemo, Predrag Crnković za Beograd za pokojnike, Dragan Pavelić za Proljeće u Karolinentalu, Aleksandar Novaković za roman Vođa, Ankica Tomić za Naročito ljeti, Ivica Prtenjača za roman Brdo, Marina Vujčić za roman Susjed te Lada Vukić za roman Specijalna potreba i Ivica Ivanišević za roman Knjiga žalbe.

Obrazloženje žirija Nagrade za najbolji neobjavljeni roman
DIVLJAKUŠA
Marina Šur Puhlovski

Svoju intimnu ispovijed glavna junakinja / pripovjedačica romana Divljakuša Marine Šur Puhlovski započinje u trenutku definitivnog raspada svog braka – u času kad joj se „grlo stisnulo, od jada, od poniženja, od stida nad raspletom života koji je započeo kao bajka“. Radnju romana, koja se zbiva u Zagrebu i jednim dijelom u Rijeci, autorica je smjestila u sedamdesete godine prošlog stoljeća, a priča mlade protagonistice obuhvaća razdoblje od oko sedam godina. Glavna junakinja, porijeklom iz siromašne zagrebačke obitelji − s ocem u invalidskoj mirovini i dominantnom majkom koja zapravo uvijek štiti interese muškaraca − zaljubljuje se i potom udaje za kolegu sa studija književnosti, koji potječe iz sličnog socijalnog miljea i slične disfunkcionalne obitelji. Zatravljena je njegovom razbarušenošću i verbalnim dosjetkama za koje je mislila da su dio njegova umjetničkog senzibiliteta.
Ali ono što je mladoj zaljubljenoj ženi u početku izgledalo idilično, ubrzo se pretvara u mòru: ona postupno i bolno shvaća, proživljavajući mučne unutarnje borbe, nevjerice i dileme, da je zapravo žrtva ženskaroša, lijenog, intelektualno nedoraslog i beskrupuloznog čovjeka, kojeg materijalno uzdržava, pomaže mu da priprema ispite i koji, uza sve drugo, često nestaje bez objašnjenja. „Spašavajući njega – spašavala sam se od sebe, shvatila sam, od duga ljubavi, valjda, koju ne možeš samo tako odbaciti kao da nije bila, kao da nije postojala, nema je, ali je bila, bila je tvoj život, pa ako je ona bezvrijedna, onda si bezvrijedna i ti i tvoj život; a kako se s tim nositi?“ Da bi se s tim nosila i da bi se takvog čovjeka oslobodila, ona se mora osloboditi „zatvora“ u koji su je strpali obitelj, okolina, tradicija, bajke... Mora podivljati.

Izbrušenom i preciznom naracijom, Divljakuša govori o tome kako zaljubljenost, to stanje prvotne opčaranosti, može biti daleko od ljubavi, čak i sama njezina negacija. Ovaj (anti)ljubavni roman zapravo je priča o „životu koji curi kroz prste“, o našim životima „u kojima nas nema“, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo − život je već ostavio duboke, trajne ožiljke. To je priča o ljubavi u doba oskudice i o vremenu bez ljubavi. Spisateljica glasom svoje junakinje/pripovjedačice uvjerljivo ostvaruje dojam zbiljskog, nepredvidivog života svakodnevnim jezikom – ne izmišljenim, lažnim, nego onim koji sam svjedoči ljepote i okrutnosti ljudske zbilje; nema tu fraza, ali ima njihova razglobljavanja, fraze se razbijaju i dobivaju sasvim novo značenje, govore nam tko smo i kakvi smo uistinu...

Pisan dugim, ali jasnim rečenicama, s dobro profiliranim likovima i izuzetnim smislom za detalj, roman Divljakuša vrijedan je doprinos našoj suvremenoj prozi, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa transformira u snažnu jezičnu umjetninu.