Jelena Stanojčić | Ocu

Slika oca
Koji viri iza zavjese kraj  prozora
Dok sam mu mahala
Žureći na autobus za Zagreb,
Ta slika – neće nikada izblijedjeti.

Opraštajući  izraz lica, blijedog  i sivog
Pomirenost sa sudbinom,
Predanost, neotpor, sjenke koje prelaze licem,
I  ruka u koju su se slili svi oproštaji svijeta;
Onemoćala ruka koja je tako znakovito,
Tako teško, tako umorno mahnula.
Oči pune bola,  nemoći, ljubavi...
S  jednom suzom na rubu, spremnom da se otrgne, otkotrlja...
I njegova  odlučnost da je ne pusti
Dok ne zamaknem, osjetila sam to.
I usne nijeme, nepomične
A tako rječite.
Slika bolesnog oca kraj prozora, iza zavjese,
Ostat će zauvijek u meni
I  nikada neće  izblijedjeti.
Drugi dan su mi javili
Da nikada više neće stajati kraj prozora
I mahati mi...    

2014.  ( umro 1991.) Iz zbirke „Ples ljubavi“