nedjelja, 22. travnja 2018.

Zdravka Prnić | Umami


Mogla sam biti ja, jedna od onih
Što s večeri mirišu na ruže i vaniliju
U kasno ljeto. Dok sunce zalazi u
Ružičastom nemiru. Bura naviješta
Dolazak. Vješti kaligraf riše pismo
Po nebeskom svodu. Mogla sam kuhati
Šalšu, sjeckati beskrajno pomidore
Balancane. Namakati noge u večernjoj
Friškini. Zamotana tek u list čuđenja.
Tad ne bih bila, Ja. Tek odraz očekivanja.
Mučim se s dešifriranjem simbola, slova
Tragova. Tek nestalih aviona. Putnika.


I baš kad pomislih, uhvatila sam nit,
Što ga zvjezdani pisac, ispreda. Sve se raspline
Kao da trenutak prije, poruka nije stajala na nebu.
Boje se miješaju. Slikar se paletom poigrava.
Mogla sam biti, neka druga. Neosvojiva.
Ukradena. Kopija. Spuštaš zdjelice s rižom
I avokadom. Sunce se skriva iza obzora.
Bijela zrnca na usnama. Na ručniku.Bedrima.
Skupljaš ih vješto vrškom jezika. Umami.
Znao sam koji začin nedostaje, mrmljaš
Između zalogaja. Cvrčci su utihnuli. Meduze su
Rasplele kose. Mogla sam...
Pod oštrom hridi školjka ne sanja. U bolnoj muci
sedef stvara. Neukom oku čini se da sedef manje
Vrijedan biva.Ne zna on kako školjka svoje ozljede
Cjeliva. Na dnu. Tek zaspalog mora. Pred buru
Kad se svi okusi i mirisi sljubljuju.


Nema komentara :

Objavi komentar