Kolumne

nedjelja, 22. travnja 2018.

Blanka Will | Pjesnik


Bio je jedan od onih dana kad asfalt u gradu kuha, zrak spržen bez daška vjetra, kao u krušnoj peći. Iz smjera Petrinjske prema Trgu s lijeve strane kafić. Stolovi ispod suncobrana prazni. Samo za jednim sjedi muškarac, nemarne vanjštine. Žurim. U jednom trenutku učini mi se da me je netko pozvao imenom. Osvrnula sam se ne znajući otkud povik dolazi, jesam li dobro čula. Mahnuo mi je. Onaj za stolom. Ispod suncobrana. Prepoznala sam ga, naravno. Bio je to pjesnik S. Prišla sam i sjela. Pred njim je stajala čaša nečega od čega bih se onesvijestila po onakvom zvizdanu. Činilo mi se da mu nije prva, po svoj prilici neće biti ni zadnja.

Nisam se u to vrijeme previše zanimala za poeziju, premda sam se kretala u društvu onih koje zanima, koji je pišu, i govore na jutrima poezije. Razgovor je tekao lijeno, razvlačio se poput žvakaće gume, vrućina je. Neka misao se našla bačena na stol bez posebne namjere. Onako. Ni ne sjećam je se. Ali se sjećam da mi je nalegla tako da se prospem. S. me je promatrao ispod neuredne brade. Tu i tamo bi kimnuo, pustio me da govorim. Popio je ono nešto, i naručio novo. Ja se nisam gasila, zahuktala u visokoparnom samouprizorenju. Zamišljen, uz crtu sjete, gledao je u mene, i mimo mene, ili kroz mene, nekamo. Kao da mu je sve to poznato, otprije, iz nekog vlastitog života. Pod njegovim pogledom bivala sam sve manja. I tiša.

Pjesnika više nema. Otišao je pisati po nebeskim svodovima. Ja ne pametujem. Ne više. I pomislim li unatrag, žao mi je što sam toliko govorila, a tako malo pitala. Što sam slušala sebe, umjesto da slušam njega. Voljela bih misliti da se nadao, ili naslutio da ću napisati ovo što upravo pišem. Jednoga dana. Kada dođe vrijeme. Kada shvatim što znači lijep zaokružen stih, sunčano subotnje jutro, i miris svježe skuhane kave.

Sjećam se da sam rekla:

-Poezija je subverzija, ili nije poezija. Nasmijao se.

-Da. Svojoj kćeri htio sam dati ime Subverzija, rekao je.

Nema komentara :

Objavi komentar