Kolumne

utorak, 10. travnja 2018.

Josip Matej Bilić | Slika moga grada


Uzbuni me jedna slȉka nepoznatog ùmjetnīka,
a motivi i vedri i sivi;
dok se divim tom umijeću, dvije sjene platnom šeću
i, u trenu, taj pejzaž oživi...

Sunce svoje žezlo kȕjē; mnoštvo krošnji nalikuje
na svečanu, postrojenu strâžu.
Znatiželjnog gledam oka odsjaj malog vodoskoka,
zaigranog u skladnom pejzažu.

– Sve je isto, kao prije! – mîsao me sjetna svlada.
U izlogu galerije stoji slika moga grada.

Zamagli se zjena oka, zbog motiva kružnog toka,
Starog mosta, tornja katedrale
i Neretve što nema kraja... – Je li dijeli ili spaja
ljude, srca, vjere, ideale?

Mene vodi tuđa cesta, ne mičem se s jednog mjesta;
u koloni nepoželjnih stojim.
Teška mis'o opet svlada: – Daleko od moga grada,
pa ja kao da i ne postojim!

– Sve je isto, kao prije! – i noć već polako pada,
dok kroz izlog galerije gledam sliku moga grada.


Josip Matej Bilić, Mostar, BiH

Pjesma je ušla u uži izbor Natječaja povodom Svjetskog dana poezije 21.3.2108.

Shortlisted poem in the World Poetry Day Contest Mrch 21 2018

Ožji izbor pesen Natečaja Svetovni dan poezije 21.marec 2018.

Nema komentara :

Objavi komentar