Blanka Will | Bedra

Gospođa Adela imala je krojačnicu na samom početku nekadašnje Končareve u jednoj od onih pognutih, sušičavih trešnjevačih kuća. Bila je otresita, sigurna u svoj sud i nije trpjela prigovore. No, ova priča zapravo nije o Adeli, već o tamnoplavoj faldanoj suknji. Ona ju je sašila.

Tkaninu za suknju kupila sam u jedoj prodavnici na zelenom valu što vodi od kazališta prema Trgu žrtava fašizma. Trgovina odavno više ne postoji. Prostorija je bila uska i dugačka. Na jednom zidu od poda do stropa police s balama svakovrsnih tkanina, ispred njih dugačak pult gdje se tkaninu mogla rasprostrijeti da zablista, već prema tomu. Iza pulta stariji gospodin. Balu tamnoplavog žoržeta izvukao je iz prve, znalački me odmjerio ispod brkova, i ustvrdio koliko je tkanine potrebno za suknju. Što se tiče podstave, htjela sam lagani saten, krojen koso. To je prokomentirao tek podizanjem čupave desne obrve, prošarane sjedinama.

Tamnoplavu faldanu suknju prošetala sam prvi put uz Botanički vrt, nekadašnju Sveučilišnu knjižnicu, do kazališta i prema Cvjetnom.

Bilo je rano ljeto, sunčan dan, topao, pun obećanja. U hodu saten se umiljavao, svijao, uvijao oko bedara prateći ritam koraka. Iznad njega opušteno, lijenim zamasima plovile su falde žoržeta. Čekajući zeleno svjetlo na pješačkom prijelazu, zavrtila sam se. Suknja se na trenutak omotala oko mene. I pomislim, ima li što erotičnije no hrliti ususret ljetu u tamnoplavoj faldanoj suknji s podstavom od koso krojene svile.