nedjelja, 4. ožujka 2018.

Zdenka Čavić | Oproštaj

Računalna obrada fotografije: Zdenka Čavić

Opet se danas opraštam s tobom,
sa tvojim lažnim osmijehom.
Nadam se, posljednji put.
Bio si radost mome oku.
Bio si moja čežnja, žudnja.
A u prah i pepeo si
pretvorio mirise proljeća
i ljeta tako provedenih skupa.
Uspjelo ti je razoriti nježnost
položenu davno u tvoje ruke ...
Ruke koje su me darivale frezijama
i pupoljcima marelica u cvatu.
Znao si moje slabosti i muke,
hranio ih poput preplašenih ptica.
A ja sam sanjarila i pretvarala
sve izloge u gradu u tvoje lice.
Kako bih se u njima ogledala,
kako bih tebe gledala.
Tvoj šeretski osmijeh svjetskog putnika
mene je vodio sa sobom

kao slijepoga putnika.
I tako sam u mislima na tebe,
čula slatke riječi, riječi žena
s kojima si gužvao plahte
pustih noći dok sam se tebi nadala
i o tebi maštala.
Danas si starac u duši, mlohavih misli
koji bi mi se vratio,
pričao o svojim putovanjima,
i u njima me pratio.
Dragi moj, i ja sam putovala.
Putovala bez tebe,
sama, u zbilji i u snovima.
Putovala s mislima na tebe.
I od njih bih se sada oprostila.

Nema komentara :

Objavi komentar