petak, 23. ožujka 2018.

Igor Petrić | Kolokvijj



„Dobar dan! Oprostite, čini mi se da se od nekud znamo? Vidite ja sam vaš susjed i stanujem kat ispod. Točno ispod vašeg stana. Vidite, vidite…“

„Što da vidim? Pa vidim vas. Recite već jednom. Što dovraga hoćete?“ – povišenim glasom i poprilično ljutito obratio se mladić sad vidno preplašenom čovjeku iz stana 23/5.

„Vidite, ja živim ispod i noćas, oko pola tri, netko je lupao u vašem stanu. Lupao po radijatorskim cijevima. Lupao stolcima i čulo se kao da netko razbija staklo. Čašu, prozor ili što ja znam. Ako razumijete? Oko pola tri, kad normalni ljudi spavaju.“

„Hoćete reći da ja nisam norrr…..“ – mladić u dvadesetima, nije ni dovršio rečenicu, stisnuo je zube i odalamio svom snagom čovjeka iz stana 23/5.

„Ovo će biti zanimljivo. Šora!“ – promrmljao je Albert, onako sam za sebe, jer u stanu 27/6 osim njega nikoga nije bilo. Djevojka s kojom je proveo noć, otišla je dok je još spavao. Negdje oko 06:10. Barem je tako rekla. Danas ima seminar iz razvojne psihologije i morala je otići ranije. Pripremiti materijale, još jednom sve pregledati i pročitati. Nije ju previše ispitivao. Možda je trebao. Sigurno bi došli do toga da mu kaže kako se zove ili što studira. Osim da danas ima seminar iz razvojne psihologije nije znao ništa. Da je bila zgodna, bila je. Ovako, o njoj ne zna ništa. Mislim zna, ali to će ipak ostaviti za sebe. Ovakav početak dana nije očekivao. I sam je imao obveza preko glave. Danas ne smije izostati s kolokvija. Ako ga prođe, prošao je godinu i cijelo ljeto će samo uživati. Ako padne, ne predstoji mu ništa drugo nego štrebanje i to za cijeli ispit, sve od jednom, u komadu. Užasavao se same pomisli na učenje za cijeli ispit. Ovaj sustav kolokviranja je fenomenalan. Stvarno! Nije stigao završiti misao, kad iz hodnika začuje jauk i ponovno udarac, dva.

Da, bila je to šora, očito jednosmjerna, jer onaj mladić je opet jednom ili dva puta, ni sam više ne zna koliko, udario onog starog s donjeg kata. Prava, divlja, huliganska,  susjedska šora, iako ni jednog od njih ne poznaje i nije do sada vidio. Uostalom nikoga ni ne poznaje u zgradi. Uselio se prije nekoliko dana. Stanodavki kod koje je prije stanovao, oženio se sin i stan je, logično, trebalo prepusti nasljedniku. Previše detalja i događaja u tak kratkom vremenu. Najam u novom stanu bio je povoljan. Čak jeftiniji od prethodnog, a gajba za tu lovu više nego odlična.

„Ako prođem kolokvij, riješio sam ispit. Moći ću raditi cijelo ljeto i uštedjeti lovu za sljedeću akademsku godinu.“

„Ideš! Pazi sad ovo. Stari se pridigao i opsovao nešto, nesuvislo, jer je od prve dvije serije udarca bio poprilično ošamućen.“

„Tup, tup. Još dva udarca.“ – promrmljao je Albert nervozno stišćući sendvič s tirolskom.

Udarac je bio poprilično snažan, jer je čovjeka bacio metar, do metar i pol unazad. Udarac posred glave. Nos ko krastavac ili patlidžan. Odmah je nabubrio. Barem je toliko mogao vidjeti kroz špijunku. A njegova je očito vrhunske kvalitete s najvećim kutom vidljivosti. Vidio je i kako je taj čovjek pao i pritom udario glavom u gelender. E tad je krv po pravo potekla.  Posvuda i po zidu, sivo-bijelim pločicama, vratima stana 22/6, svuda, svuda. Čak je kvaka na tim vratima bila krvava. Valjda se stari pokušao uhvati za kvaku stana 22. Smiješno. Uhvatiti se za kvaku 22, kao u Hellerovom romanu. Smiješno. Prilikom pada i udarca glavom u gelender, stariji je čovjek vjerojatno „razbio“ arkadu. Crvenkasti mjehurići sline i krvi pucali su pri svakom pokušaju udisaja.

„Nije dobro. Nije dobro. Vidi, vidi. Pokušava ustati, ali opet pada. Vjerojatno ima i potres mozga. Uh, kako je dobar ovaj topli sendvič. Možda sam stavio previše kečapa, jer sam upravo zasrao košulju. Košulju koju sam jučer jedva ispeglao. Ma daj. Super detalj. Košulja sivo plava s crvenim kečap izbljuvkom. Od-vrat-no.“ – Mrmljao je i žvakao Albert, pa opet malo gledao i žvakao i mrmljao, mrmljao.

„Da vidimo gdje smo stali. Bože, što taj čovjek radi. Nije bilo dovoljno što je nesretniku razbio glavu, sad će ga i pokrasti. Svašta.“

„Hm, hm, hmrlj…“ – promrmljao je Albert i žvaknuo posljednji dio sendvič, koji mu i nije bio toliko loš. Osim one fleke od kečapa, sve je drugo bilo u redu. Čak ni tirolska nije kisela. Malo je razmislio te odlučio kako bi bilo pametno nazvati policiju.

„Da vidim, ah da, 112 ili 192 ili ??? Koja glupost. Koja glupava glupost. Kad ih trebaš nitko se ne javlja. Ponovo biram, biram 112, pa 192, pa 112, pa 192 i napokon.“

„Izvolite, Državna uprava za zaštitu i spašavanje.“

„Molim!“

„Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Kako vam možemo pomoći.“

„Pa ovaj... Da, Da… Dobro jutro. Jedva sam vas dobio. Čovjek je povrijeđen, ima i krvi. Neki ga je mladić udario u glavu, on je pao i krv i jedva diše i…“

I baš kad je pomislio kako je možda još nešto želio reći, službenica ga prekine.

„Recite vi se zovete…“

„Zovem se susjed iz stana preko puta i sve sam vidio kroz špijunku. Ova dvojca su isto tako susjedi ženo draga! Pošaljite nekoga, jer ovom na podu idu neki čudni crvenkasti mjehurići na usta.“

„Smirite se gospodine. Niste rekli adresu i kako se zovete.“ – bila je uporna. Službenica, pomalo distancirana, koja, pretpostavio je jedva čeka vrijeme za pauzu, kako bi otrčala u pekaru ili trgovinu. Sigurno će kupiti burek masni, sa sirom i jogurt sa smanjenom masnoćom. Ipak pazi na mliječne masti i kiseline. Pazi na svoju debelu guzicu, pomislio je Albert i sjetio se priče o bureku. Znate ono vječno pitanje što je to burek, jer za Bosance samo je jedan burek, a ostalo su pite. Na to, neka pazi koga smeta. Njega sigurno ne. Nema predrasuda i baš ga briga tko je odakle, kakav mu je naglasak i jede li meso.

Dakle, sigurno će uzeti burek masni sa sirom i jogurt kako bi održala svoju masnu naslagu oko trbušine, koja je, čini se, poprilično velika i čini je sasvim podatnom i mekom. Kažu zima će ova biti duga i hladna, a ništa ne grije bolje od domaćeg sala. Zaključio je Albert, iako je možda to neka mršava, živčana babetina, ili neki sredovječni muškarac s piskutavim glasićem, kojem još uvijek mamica sprema gablec. Bilo kako bilo, dao je svoje podatke i čekao.

Nije prošlo ni pet minuta od kad je sklopio slušalicu, a njemu se činilo da je prošlo barem pola sata. Izašao je iz stana. Nitko drugi nije. Onaj mladiće je otišao. Povrijeđeni čovjek je tu i tamo ispustio koji crvenkasti balončić iz usta. Albert mu je bojažljivo prišao. Nagnuo se, kad ga je čovjek uhvatio za košulju. E sad uz ostatke kečapa ima i mrlju od krvi i sline. Užas.

„Pustite jadnog čovjeka.“ – Izderala se starija gospođa iz stana 24/6.

„Pustite ga na miru, bedak jedan neotesani.

„Ali, ali nisam ja… ja mu pokušavam pomoći. Vi niste normalni. Pa zar mislite da bih ga ja mogao tako napasti. Mogli ste vidjeti onog drugog mladića. Mogli ste, ali ste tada vjerojatno gledali svoju glupu tursku seriju.“

„Sve sam vidjela. Sve sam vidjela.“ – vrištala je susjeda.

„Oprostite, što se tu događa. Odmaknite se od čovjeka.“ – oštrim tonom zapovjedio je policajac.

„Ništa, ništa, ovom čovjeku nije baš dobro. Netko ga je prebio i sad mu crveni mjehurići izlaze iz usta.“

Drugi policajac odmaknu je Alberta sa strane.

„On ga je izudarao.“ – vikala je bijesno susjeda.

„Ali… Ja nemam ništa s tim.“

„Od kuda krv na vašoj košulji?“ – pitao je policajac.

„Ovo nije krv. Ovo je kečap, jer sam jeo sendvič.“

„Kažete da ovo s otiscima prstiju nije krv.“

„Je. To je krv i slina od ovog čovjeka na podu, ali to me on sad malo prije primio za košulju. Ja stvarno nisam…“ – pokušao je objasni Albert, ali nije išlo.

„Dobro, jeste li vi normalni. Prebijete čovjeka koji vam može biti otac i još lažete.“

„Ne lažem. Stvarno. Majke mi. Nisam, nisam ja. Sve sam gledao iz svog stana i mogu…  ne mogu, odnosno ne može nitko potvrditi, jer djevojka s kojom sam bio otišla je oko 6:10.“

„Ne kunite se majkom i gospođo, da vi, vi što virite iza vrata, izvolite malo izađite iz stana.“ – rekao je policajac Albertovoj susjedi.

„Recite što ste vidjeli.“ – inzistirao je policajac.

„Vidjela sam kako ovaj mladić prilazi ovom čovjeku, kako ga tuče, davi i to je to.“

„Poznajete li ga. Poznajete li ovog čovjeka na podu.“

„Nikad ga nisam vidjela, a boga mi ni ovog ovdje.“

„Molim?“ – reče je Albert.

„Ali ovaj na podu napao je nekog dečka zbog sinoćnje buke. Napao ga riječima i onda ga je dečko napao šakama. Nekoliko je puta čovjek ustajao, ali ga je svaki puta mladić poslao ponovno na pod hodnika.“

„Stvarno. Baš lijepo. Kolega, lisice i vodi ga do auta, dok ja uzmem još nekoliko podataka od gospođe.“ – Rekao je policajac, vrlo službeno i odmjereno.

Put do policijske postaje bio je kratak. Auto se zaustavio ispred dvorišnog ulaza u postaju. Na hodniku nekoliko ljudi, što civila, što policajaca. Nije brojao. On s lisicama na rukama. Jedini s lisicama. Odveli su ga u kancelariju i pustili da čeka do dolaska glavnog inspektora. Kasnio je kao i obično.

„Nisam kriv. Zašto me držite ovdje.“ – pokušavao se opravdati, skinuti sumnju sa sebe, ali nije išlo.
 „Ne mi to ne radimo. Sami ste došli. Sami ste odlučili doći do nas. Mi smo vas samo povezli. Koja usluga. Što kažete?“ – s dozom ironije, inspektor je započeo razgovor. Valjda je mislio da je Albertu do šale, do zezancije. Ni najmanje. Bio je prestravljen činjenicom da mu nitko ne vjeruje i da je on postao glavni osumnjičeni za nešto što nije napravi.

„Znamo da niste krivi, jer ovdje su svi nevini do presude. Vi ste samo osumnjičeni i kao takvog, sprovest ćemo vas istražnoj sutkinji. Možda vam odredi i istražni zatvor, možda vas i pusti, ali ne brinite. Pravda će biti zadovoljena. Nekoliko dana ne igra nikakvu ulogu.“

„Ali ja danas imamo kolokvij i ako ne dođem sve mi može propasti.“

„O tome ste mogli misliti prije današnjeg dana. Prije nego ste napali onog čovjeka. Uostalom kako se zovete i kako se zove taj čovjek.“

„Taj čovjek. Od kuda da ja to znam. Ja sam u zgradi od neki dan i još ne poznajem ljude. Nikoga nisam zapamtio. Danas sam prvi puta vidio onu babu preko puta.“

„Kako se zovete? Odgovorite i nemojte da se moram ponavljati.“

„Zovem se imenom svojim i odbijam dati svoje podatke, ako mi ne kažete zašto sam ovdje i zašto me optužujete.“

„Optužujemo te za smrt onog čovjeka. Upravo su mi javili da je umro.“

„Ali ja stvarno nemam ništa s tim.“

„Možda i nemaš, ali dokazi koje smo prikupili i koje ćemo još prikupiti, kažu da imaš.“

„Kažu??? Pa vi niste normalni.“

Šamar, pa opet šamar, još jedan šamar i onda za kraj još jedan šamar.

„Nisam dobro čuo.“ – rekao je policajac.

„Nisam dobro čuo, majku ti poljubim idiotsku.“

Šamar, šamar, šamar i krv na usnici, krv iz nosa i slina. Šamar, dva.

„Može i tako. Vi samo šutite. Za deset minuta idemo sutkinji, pa se s njom raspravljajte. Meni se više ne da.“

Bilo je očito da ne može protiv sustava. Stan u kojem je boravio iznajmljen je na crno i Albert nije mogao dokazati da u njemu stanuje, da su u njemu njegove stvari. Neke su i bile, neke su bile posuđene, neke je zatekao. Osobnu je izgubio još preklani na festivalu alternativne glazbe u Sinju. Bilo je tu još nekoliko sitnica. Djevojka s kojom je proveo noć, otišla je na faks, ali koji? Nije zapamtio kako se zove i što studira, osim da danas ima ispit iz razvojne psihologije. Možda mu je i rekla kako se zove, ali… bio je napljugan i popio je koju previše.

„Ovo je noćna mora. Ovo je san koji ne želim sanjati. Aaaaaaa.“ – izderao se Albert na inspektora, na samoga sebe, na cijeli svijet, koji ga nije mogao čuti, jer zidovi u sobi za ispitivanje su dobro izolirani. I kad bi ga svijet čuo, pravio bi se da ne čuje. Jer, ma što se dogodilo, ma što se događa ili će se tek dogoditi, bolje se ne petljati. Bolje ostati po strani i praviti se da ništa nismo čuli, nismo vidjeli. Albert je u jednom trenutku dvojio što učiniti i kad je donio, činilo se ispravnu odluku, pogriješio je. Svijet se urotio protiv njega i… Ne moram reći da je pao kolokvij, jer se nije pojavio. Propala mu godina. Propalo mu narednih pet godina. Naime toliko je ostao u zatvoru, iako je suđen na deset. Godinu za godinu i tako pet ukupno, proveo je u zatvoru samo zato što je želio pomoći. Samo zato što je jeo glupi sendvič s tirolskom i kečapom, iako mu ta kombinacija nikako nije odgovarala. Samo zato što je neka stara babetina rekla da je vidjela njega, a u stvari ni sama nije sigurna koga je vidjela. U međuvremenu je umrla i sahrani su nazočili samo pogrebnici i djelatnici socijalne skrbi. Odvratna stara babetina. Da je živa, iskopao bi joj oči i sjekirom rascopao glavu, baš poput Raskoljnikova. E, da je barem počinio zločin, znao bi zašto je ležao u zatvoru, u kojem, ruku na srce i nije bilo tako loše. Ma nije bilo ni dobro, nije bilo nikako. Jedna velika prazna praznina, poput čistog bijelog papira na kojem nikada nitko ništa neće napisati.

Nakon pet godina, žalbena komisija ustvrdila je da nije kriv za zločin. Onaj stariji čovjek bio je kockar i u dugovima. Onaj mladić koji ga je napao, bio je član neke bande i dobro su mu platili da isprovocira cjelokupnu situaciju, a Albert, Albert se eto slučajno našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Da nije bilo onog vjenčanja, pa da nije morao iz stana, da je pitao djevojku kako se zove ili barem što studira, da ju je bolje upoznao i da se na vrijeme probudio i otpratio ju do studentskog doma, da tu veće nisu lupkali po radijatoru, razbili dvije staklene čaše i ... da je ona baba iz susjednog stana dobila socijalu na vrijeme i otišla po nove naočale, mogao je otići na kolokvij i uživati cijelo ljeto.

Nema komentara :

Objavi komentar