petak, 12. siječnja 2018.

Tomislav Domović | Jedini trag



Ja ne mogu otići od tebe
Ne može riba napustiti more, otpuzati u prašinu, odletjeti u svod
Kako otići od tebe kad čim se probudim kroz prozore ulaziš donoseći svjetlo
kao potvrdu da još živ sam
Izvijaš mi koljena, dižeš me,
oči mi nadijevaš jaglacima i kukurijecima,
svaka latica boja je za novi premaz na stisnutim zjenicama,
klijalištu stihova iz kojeg odšepesale su godine i nesreće
Ja ne mogu otići od tebe
Ne može sokol odreći se neba,
ukroćenog vjetra u repu,
otkliznule kapi na nedovršenom putovanju, spuštenom peru
Kad bih i htio napustiti te, izbaciti ljubav iz sebe,
morao bih sebe prisiliti da raskrstim s ljepotom
i posvetim se brojanju novca, brojanju kalorija, svim brojanjima što nagrizaju Riječ,
ugrizaju molitvu, ispiru jedini trag
na to neću pristati pa ćeš ti ostati u meni kao koraljni greben,
odabrani stručak pjesme,
ljubav odlomljena od Ljubavi,
gaj u kojem ima zraka za dvoje

Nema komentara :

Objavi komentar