Pramcem u sumrak XXXII.

OKLAGIJA

Piše: Jelena Miški

Žali mi se otac na vrijeme. Kaže... mator sam, ne mogu više. Nedjelja je. U svom srcu kao da odbrojavam te zajedničke trenutke. Imamo veliku drvenu kutiju koju je još davno izradio s jednakim pregradama. To je naša kutija za čaj.

Tijekom godine moj otac i ja, najčešće dok šećemo pse Vukovarom, skupljamo kojekakvo bilje. Bazgu, lipu, koprivu, maslačak, kamilicu, kesten...

Svako doba ima svoje - kaže, kao i ove biljke, pokazuje mi kutiju nek izaberem od koje vrste ćemo danas popiti čaj.

Izaberem lipu. Volim lipov čaj.

Čekamo vodu da uzavrije. Psi se lijeno razvlače u dovratku.

U šaku uzima sušene brusnice i spušta u vrelu vodu. Namigne - malo moraš. Zdravo je.
Razmišljam o vremenu. Koliko ga nemamo.

Pred mene stavlja po dobrom svom običaju šalicu i tanjurić koji nije par. Uvijek me to nasmije, kao kada sam bila mala i redovito i vječito ispitivala vrlo naporno, detaljno i precizno što je za ručak, pa je govorio - krokodil, zmaj, a ja bih s nestrpljenjem gradila i sve pojela doista vjerujući u zmajeve i ostale reprize. Jednom je samo greškom i vjerujem iz nestrpljenja rekao - tetka tvoja.

"Znaš li što je ovo?" - pita me.
"Bože, tata, pa oklagija!" - odgovorim.
"Mislio sam kako ćeš reći valjak za tijesto." - pokušava me izdriblat pravo sportski.
"Tako je, oklagija, nisi zaboravila." - srkne prvi gutljaj.
"Samo ne zaboravljaj..." - nastavi - "... iako nepar, koja je tvoja šalica čaja."