Prigrlih te kao dijete majku,
grčevito kao utopljenik slamku.
Ti Lažno ja, tako te trebam,
ti Lažno ja, bez tebe ne znam
koračati po ovom surovom planetu,
dok se lažno predstavljam svijetu.
Vanjština je moja i prijatelj i grijeh,
tračak nade uz lažan osmijeh.
Dok se u nutrini potajno krijem,
i dalje se lažno smijem,
i ponosno pred drugima udišem dah,
a tako me strah, tako me strah,
izaći na svjetlo dana
prepun mana, prepun mana.
Zar je ljudima draži umjetan svijet,
nego li rosom orošen prirodan cvijet?
Slab i uplakan čovjek se rađa,
da upozna sreću i ojača.
Da se svojom osobnošću diči,
i Božjim likom na kojeg sliči.
Niti maska na licu, niti dukata vreća,
biti svoj, prava je sreća.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.