Kolumne

nedjelja, 24. prosinca 2017.

Nikola Šimić Tonin | Božićem uokvirena slika




Nemoguće je ne ponijeti u sebi
tragove rodnog kraja.
Znam da kraj,
kojeg nosim u sebi,
uistinu ne postoji više,
ali ja ga svejedno
ljubomorno čuvam u sebi.
Onakvim.

Po brežuljcima rasute kućice,
daleko jedna od druge,
te male prozore,
nadostavljene čvrste tarabe,
pod jednom glavom sve ukućane,
sačuvani mir
i svoje shvaćanje življenja.

Proljetni dani javljali su se
bistrinom neba,
toplim suncem.
Svuda naokolo šarenilom su
treperile oranice,
na ograde se naslanjale krošnje rascvalih šljiva,
raskošno rasipajući svoje latice,
bijeleći krovove kuća
i zelenu travu livada.
Ljeti, svojim mirom,
protezalo se klasje usjeva,
željno čitav svijet obgrliti.

A kad za jeseni
seoskim putovima zaškripe kola
teretom bogate žetve,
krišom se jave mekane magle,
lagano uspinjući se uzoblake,
dajući im čaroban izgled.

Zima zasvjetluca,
bjelinom površine snijega,
povezujući nebo i zemlju,
uspostavlja željenu ravnotežu svemira.

Onda dolazi Božić
kao okvir na rečenu sliku,
kao velika tajna buđenja ljubavi,
kad čovjek čovjeka iznenadi,
ushićen usklikom vjere.

Na Božić,
tvrd i strog,
i otac se širi
praštanjem i dobrotom na sve,
režući komadiće pečenice
vjernome i dobrome
našem psu Žući,
uz čiju smo pomoć svi prohodali,
govoreći:
“Svakog' svijeta stvorenje,
danas ima veselje“!

Po svima nama padala je
toplina pripadanja,
neka snaga i vjera,
kojoj se vraćalo
kada život dušmanski zaskoči.
Sve to bivalo je utočište,
skrovito mjesto,
sigurna luka,
nedohvatljiva i topla,
oživljena
svakim božićnim okupljanjem.

Nema komentara :

Objavi komentar