Nikola Šimić Tonin | Božićem uokvirena slika

Nemoguće je ne ponijeti u sebi

tragove rodnog kraja.

Znam da kraj,

kojeg nosim u sebi,

uistinu ne postoji više,

ali ja ga svejedno

ljubomorno čuvam u sebi.

Onakvim.

Po brežuljcima rasute kućice,

daleko jedna od druge,

te male prozore,

nadostavljene čvrste tarabe,

pod jednom glavom sve ukućane,

sačuvani mir

i svoje shvaćanje življenja.

Proljetni dani javljali su se

bistrinom neba,

toplim suncem.

Svuda naokolo šarenilom su

treperile oranice,

na ograde se naslanjale krošnje rascvalih šljiva,

raskošno rasipajući svoje latice,

bijeleći krovove kuća

i zelenu travu livada.

Ljeti, svojim mirom,

protezalo se klasje usjeva,

željno čitav svijet obgrliti.

A kad za jeseni

seoskim putovima zaškripe kola

teretom bogate žetve,

krišom se jave mekane magle,

lagano uspinjući se uzoblake,

dajući im čaroban izgled.

Zima zasvjetluca,

bjelinom površine snijega,

povezujući nebo i zemlju,

uspostavlja željenu ravnotežu svemira.

Onda dolazi Božić

kao okvir na rečenu sliku,

kao velika tajna buđenja ljubavi,

kad čovjek čovjeka iznenadi,

ushićen usklikom vjere.

Na Božić,

tvrd i strog,

i otac se širi

praštanjem i dobrotom na sve,

režući komadiće pečenice

vjernome i dobrome

našem psu Žući,

uz čiju smo pomoć svi prohodali,

govoreći:

“Svakog' svijeta stvorenje,

danas ima veselje“!

Po svima nama padala je

toplina pripadanja,

neka snaga i vjera,

kojoj se vraćalo

kada život dušmanski zaskoči.

Sve to bivalo je utočište,

skrovito mjesto,

sigurna luka,

nedohvatljiva i topla,

oživljena

svakim božićnim okupljanjem.