Zdravka Prnić | Božićna priča

Tog jutra kišne kapi su se slijevale niz velika balkonska vrata, praveći sitne potočiće. Stopostotna vlaga u zraku ostavljala je osjećaj težine. Žana je žurila na posao i, naravno, zaboravila kišobran. Nevjerojatno je kako bez problema može zaboraviti to veliko plavo ružnjikavo čudo! Na pola puta cipele su joj već plivale u vodi, čarape se lijepile uz list, a frizura je poprimila obrise lavovske grive, ničim ne podsjećajući na onu jednostavnu urednost koja se na poslu podrazumijevala. U Zelenoj ulici zastala je na tren pored izloga punog umjetnog snijega u čijem se kutu kočoperio masivni crni kišobran sa zelenim kariranim printom. Na trenutak se dvoumila, a potom pogledavši na sat, ipak odustala i nastavila dalje.

Pod srebrnom kuglom Kišober je za to vrijeme zabrinuto promatrao mokru Čupavicu pred izlogom. Slutio je kako bi mogla kupiti baš njega. Sa strepnjom je pogledao u Lumbrellinu, privinuvši je k sebi, nježno kao da će joj oštetiti crvene točkice. Lumbrellina je pročitala njegove misli i sa strahom promatrala kapi što klize niz mokru kosu i mantil Čupavice. U odsjaju kugli kroz pahulje posute srebrnim prahom, nervozno je odmjeravala crveni promrzli nos i mokre cipele.

Odahnula je tek kad se Čupavica počela udaljavati.

Kišober je u Osmici, starom dućanu kožne galanterije, uz koju su se prodavale i kojekakve sitnice, boravio već treću godinu. Prvog dana, gazdaričina kći zapela je starom kutijom o njega i oštetila mu vrh tkanja, a potom ga sklonila u mračni i pljesnivi kutak skladišta. Ispočetka se nikako nije mogao naviknuti na mrak, potom na prašinu, a onda je počela nadirati vlaga. Odbačen u kutu samo je čekao kad će završiti u nekom kontejneru! Potom je sasvim iznenada gazdarica jednog dana došla u njegov zabačeni kut. Gunđala je zbog neugodnog pljesnivog mirisa i kad je pomislio da odlazi na smetlište, čuo ju je kako mrmlja da joj baš takav treba za izlog. Tako je stavljen u ovaj kut, nakon čega je sve poprskano bijelim prahom od kojeg se skoro ugušio!

Predvečer, nakon što je gazdaričina kći objesila nekoliko srebrnih kugli i jednu grančicu bora, iz skladišta je donesena i Lumbrellina, mali ženski kišobran na rasklapanje, živih boja. Lumbrellina je ispočetka bila nepovjerljiva i ispod oka ga je promatrala, no nakon nekoliko dana su se zbližili i ona se od tad oslanjala na njega, nježno ga milujući svojom žutom svilom. Primijetio je on već prve večeri kako joj je vrh oštećen, zbog čega i nije mogla biti nego ukoso oslonjena na njega. No, pravio se da to ne primjećuje, uostalom, ona je bila tako dražesna i šarmantna, da su ti nedostaci bili potpuno nevažni.

Točno u dvanaest Žana je ušla potpuno mokra u ured. U kupatilu je na brzinu zavezala kosu u punđu, popravila šminku i promijenila čarape, nazuvši ponovno mokre cipele. Preventivno je rastopila aspirin, iako je unaprijed znala kako to baš neće puno pomoći, nakon što mokra odsjedi šihtu u uredu.

Ured je bio pust, uostalom, tko bi na Badnjak dolazio, ljudi su za taj dan u sasvim drugom filmu: kupuju poklone, kite bor, peku kolače... U pet do jedan, cure iz jutarnje smjene pogasile su računala i sa smiješkom na licu krenule prema trgu na kuhano vino, a i šef je ispario koju minutu kasnije. Ona je sredila zaostatke od jučer, pa potom kuhala čaj, kihala, brisala nos... Telefon je šutio do beskraja.

Oko šest počela se spuštati noć, reflektori su obasjali stare zidine tisućljetnog grada, prikazujući sitne ornamente, pored kojih svaki dan prolazi, al’ eto, do sad ih nije ni primjećivala. Otvorila je prozor, a u ured je nagrnuo oštar vlažni zrak, kiša se pojačavala, a nebo su parale munje. Ipak je trebala kupiti onaj veliki kišobran. Sad će na povratku pokisnuti, još jednom! Vlaga se uvlačila u prostoriju i ona je odmah osjetila nagli pad raspoloženja. Uvijek je tako reagirala na kišu. Zatvorila je prozor i vratila se za stol. Gotovo je poskočila kad je u šest i trideset zazvonio telefon!

– Znao sam da ćeš ti biti dežurna...

– Hm, vidovit si, ovih dana?

– Pada li i kod vas kiša?

– Lije k’o iz kabla.

– Dobro, pa ne može te jedna kiša tako oneraspoložiti.

– Može, naravno, sve je mokro i blatno, sluzavo i memljivo.

– Pokisla si? Opet si bez kišobrana?

– Jesam, do gole kože i sad kišem, grebe me grlo i do večeri ću vjerojatno zafibrati.

– Hoćeš da dođem i odvezem te kući?

– U blizini si?

– Nisam baš, al’ radiš još sat i pol, mogao bih stići do tad.

– Hm... ako voziš tristo na sat?

– Pa, tako nekako.

– Hoćeš li ostati?

– Znaš da ne mogu. Badnjak je.

– Da, nisam ni mislila da možeš...

U osam je pogasila svjetla, provjerila još jednom prozore i zaključala ured. Niz ulicu se slijevala bujica vode, a odvodi su već bili začepljeni. Protčala je ulicom, dok je voda prskala na sve strane. Zaustavila se ponovno pred Osmicom. Ima li smisla kupovati kišobran sad kad je sasvim mokra, pitala se.

Kišober je napeto osluškivao razgovor Gazdarice i Čupavice. Neće ga valjda zaista kupiti? Ne, ne može, to nikako, ne može ostaviti Lumbrellinu! U taj tren gazdarica se nagnula nad izlog i izvukla ga van, objašnjavajući sa smješkom kako je samo malo oštećen, al’ sigurno će poslužiti, uostalom prodaje ga u pola cijene! Kišober se otimao, odbijao raširiti žice, dok je gazdarica stiskala mehanizam, ali na kraju je morao popustiti, mehanizam je bio jači. S tugom je pogledao u Lumbrellinu. Kad bi se bar ta Čupavica predomislila, pa on je već star i hrđav, uostalom ionako je sva mokra! Iz misli ga trgne kasa. Račun je već bio otkucan, a gazdarica se zadovoljno smješkala.

Žana je uzela Kišobera u ruke i izišla ponovno na ulicu. Tek iz trećeg pokušaja uspjela ga je otvoriti, jer mehanizam doista nije radio kako treba, no bio je zaista velik i nadala se da će izdržati nalete bure s kišom. Pred izlogom je zastala još jednom. Taj mali žuti kišobran s crvenim točkicama sigurno bi se svidio Maji, pomisli.

Kišober se za to vrijeme očajnički trudio pokvariti mehanizam. Napinjao se do granica iznemoglosti i točno osjetio trenutak kad se mehanizam zablokirao, a dvije žice iskočile van. Upravo u taj čas, Čupavica ga je sklopila i vratila se u dućan! Odlično, valjda je shvatila da od njega nema koristi! Sad će tražiti zamjenu! No tad je vidio gazdaricu kako vadi iz izloga Lumbrellinu! Bože, što je napravio! Čupavica kupuje Lumbrellinu, a on je pokvario mehanizam i oštetio žice!

Žana je mali kišobran stavila pod ruku, a veliki pokušavala otvoriti. Što je s tim mehanizmom, zar neće izdržati ni tih tristo metara do kuće, mrmljala je sebi u bradu. Zatim je vidjela i dvije žice što strše i na tren pomislila da bi ga naprosto trebala baciti u prvi kontejner. Baš nije imala sreće s kišobranima!

Kišober se za to vrijeme izvijao i svom svojom snagom pritiskao mehanizam, ne bi li se odblokirao. Bože, što je napravio! Mora nekako izdržati te hladne nalete bure i pokušati zaštiti Čupavicu. Onda će ga možda poštedjeti, razmišljao je, dok ga je čitavo tijelo boljelo. Lumbrellina je šutjela, odmah je shvatila što se zbiva i sa suzama u očima promatrala Kišoberovu borbu. Samo da izdrži do kuće, možda ga ipak ne baci putem, ponavljala je u sebi.

U devet, Žana je konačno otključala vrata stana, naslonila Kišobera na kadu da se cijedi i upalila grijanje. Iz ostave je odmah izvadila crvenu mašnu i ukraslila Lumbrellinu, pa je zajedno s poklonom u zlatnom omotu stavila pod bor. Zatim je uzela dvije čestitke i zaklamala ih za poklone! Crvenim flomasterom je velikim tiskanim slovima napisala: ZA MAJU. Znala je kako će Maja pozvoniti svakog trena, zato se žurila. Skinula je mokru odjeću sa sebe i krenula pod vreli tuš. Već nakon par minuta začula je zvono. Požurila je otvoriti vrata. Maja je stajala i promatrala je velikim krupnim bademastim očima.

– Mogu li malo upaliti svjećice na boriću?

– Naravno, dušo, uđi.

Majina mama stajala je na vratima prekoputa, zahvalno je gledajući.

– Susjeda, nemojte da vas dugo gnjavi, znam da ste radili do sad, pet minuta i nek dođe kući.

– Ma nema veze, neka malo bude kod mene, još je rano, nisam umorna.

Htjela je ona dati susjedima taj plastični borić od nekih metar i dvadeset, koji je skupa s njom proputovao već nekoliko podstanarskih stanova. Znala je da si oni bor ne mogu u svojoj trenutnoj situaciji priuštiti, kao ni darove pod borom, ali susjedi nisu htjeli ni čuti.

 Maja ju je već dozivala, htjela je upaliti svjećice i gledati kako žmirkaju u kutu sobe.

– Teta Žanaaa, pa tebi je Djed Božićnjak već bio, a nije još ni ponoć!!!

– Kako znaš da je bio?

– Gledaj, donio ti je poklone!!!

– Hm... ne znam baš... tu piše: “Za Maju”!

– Aaaa... To je za mene? Sigurno je donio tu poklonić, jer ja nemam kući bor!

Žana se nasmijala, kako samo djeca za sve imaju jednostavna objašnjenja. Otišla je u kuhinju frigati fritule i ostavila Maju da se bori s odmatanjem poklona. Pretražila je cijeli grad da joj nađe džemper s crvenim srcima, kakav je htjela, a sad je našla i taj zgodan mali kišobran. Dok je umutila tijesto, Maja se već pojavila na vratima.

– Pomozi mi da obučem džeperić. Vidi što mi je donio, koliko srčeka!!!

Žana se sagnula i preko Majine guste crne pletenice navukla joj džemper. Maja potom otrči u sobu i donese Lumbrellinu. Poput kakve princeze prešetavala se kuhinjom, vrteći kišobrančić u ruci.

Kad su imale punu zdjelu fritula, Maja je krenula na spavanje, a Žana je otprativši je do vrata u ruke gurnula susjedi fritule i bocu mlijeka. Susjedi je bilo neprijatno, pa ne može ih stalno hraniti i maloj stalno nešto kupovati, a oni nikad ničim ne mogu uzvratiti.

– Uzmite, uzmite susjeda, pa kad bih ja sama pojela tolike fritule.

Zatim se vratila u prazan stan. Kuhinjom se širio miris ulja i fritula. Skuhala je čaj, oprala posudu za friganje i otvorila prozor. U stan se polako uvlačila vlaga, nevidljivim nitima, prozirnom koprenom osvajajući metar po metar. Ugasila je svjetlo i ostavila samo lampice na boru. Uvukla se pod deku na trosjedu i upalila tv. Iz namočene torbe izvukla je mobitel. Na ekranu mobitela svijetlile su poruke. Udahnula je duboko i pročitala prvu: “Jesi li stigla?” Zatim drugu: “Jesi li opet pokisla?” Pa treću: “Nemaš valjda već temperaturu?” Zatim četvrtu: “Gdje si???”

Ustala je i ponovno nalila šalicu čaja, dodala med i malo limuna. Grlo ju je peckalo i stalno je kihala. Peklo ju je i u kutovima očiju, ali to je zanemarila. Tek kad je popila čaj, uzela je mobitel i odgovorila: “Stigla. Doma sam, gdje bih bila.” Premišljala se par trenutaka, a potom ga isključila.

Božić je dočekala sklupčana na trosjedu.

~~~

U četvrtak Maja je sva ponosna u novom džemperu krenula u vrtić. U ruci je čvrsto držala Lumbrellinu. Jedva je čekala pokazati je prijateljima. Nestrpljivo je požurivala tatu, koji ju je pokušavao od kiše i bure zaštititi zakrpanim Kišoberom. Na ulasku u vrtić Maja je na trenutak odložila Lumbrellinu kako bi skinula čizmice. Vidjevši kako se muči s vezicama, tata se sagnuo da bi joj pomogao i odložio Kišober. Lumbrelina se naslonila zatvorenih očiju na njega, a Kišober ju je obgrlio cijelom tkaninom.