Nada Vukašinović | Otok

Mladen je zavukao ruke dublje u džepove zelene jakne, koja je bila za broj manja i opasno prijetila da bi mogla popucati na skrivenim mjestima ispod pazuha.

Desnu ruku mu grije zelena staklena bočica gorkog pelinkovca.

- Za svaki slučaj! - mrmlja kroz stisnute usnice i povlači slobodnom rukom kapu dublje na oči..

Cesta je imala lagani uspon i disanje mu je postajalo sve pliće, iako se polako kretao. Na otkriveni dio koščatog lica nahvatao se snijeg. Puhao je ledeni sjeverac i više nije osjećao uši. Uvukao je glavu u jaknu.

Caklile su se smrznute grančice drvoreda pored kojeg je prolazio. Tamni obrisi blagih brežuljaka i velika sjena planine daleko ispred. Iza malobrojnih još osvijetljenih prozora kretanje. Pomiču se sjene prije spavanja.

- Ne smijem stati! - tiho je ponavljao.

Približavao se zadnjim kućama i ispred njega je bila mračna cesta. Put ga je vodio u šumu. Bjelina snijega na trenutak ga je zaslijepila. Ostavljao je krivudavi trag.

Ispred njega nitko, iza njega nitko.

- Ako stanem, gotovo je - pomisli.
  
Mislio je na Trefa. Teško će preživjeti ovu noć, ako se ne kreće. Žao mu je što ga nije uspio nagovoriti da večeras zajedno krenu na Sljeme. Hodati na Sljeme i nazad puno je sigurnije nego zaspati na kartonskoj kutiji na betonu hladne sobe. Šutio je i onda donio još dvije kutije u mračnu sobicu napuštene kuće.
 
Mladen osluškuje zvukove noći na pod-sljemenskoj cesti. Pucketaju grančice i škripi snijeg  pod nogama. Blizu su i mekane šape i par reflektora uplašenih očiju.

- Prati me!
 
Tijelo mu je postalo teško, a misli su se ledile i skupljale u čvor na potiljku.

-  Tko će to raspetljati i gdje je tomu kraj! 

Razrijedila se boja tinte iznad njega. Razvedrilo se i osvijetlilo nebo, a mjesec je polako putovao prema svitanju.

Sjetio se jedne druge modrine. Zapljuskivala ga je sa svih strana i odozgo ga je preplavila. Mogao bi opet zaroniti. Oči su mu se napunile plavetnilom. Osjetio je toplinu.

- Eh , tamo je sunce! Vratit ću se na otok..

Izvukao je plosnatu bočicu i otpio najprije jedan gutljaj, a onda pohlepno iskapio do kraja. Prazna je staklenka ciknula i ostala u ugaženom snijegu.
- Nazad će biti lakše! Baš je mogao i on, mogli smo skupa.

Mladen je stigao do Tomislavca. Netaknuti snijeg, pustoš. Tišina osvaja proplanak. Između vrhova četinara blijeda naznaka jutra.

Otkako s Trefom provodi zime u negrijanoj, mračnoj sobici sanja o svom otoku. Vratio bi se on. Više se ne može sjetiti zašto je otišao u veliki grad. Bio je mlad, ceste su ga vukle.

Ljeti je u gradu dobro. Spavanje na otvorenom je bolje od bilo kakve vlažne sobice. Grije ga sunce. Uvijek je nekakvo kretanje, gužva, susreti, događaji. Skupi se nešto i za cigarete i za vino. Ručak u „Kuhinjici“. Zna biti i smijeha dok se čeka na red. Svi se znaju, kao da su si u rodu. Ali kad padne snijeg, e onda je teško. A zima i snijeg ih uvijek zateknu nespremne.

- Okolnosti - znao bi reći, okolnosti su krive što nikada nema dovoljno novaca za autobusnu kartu i trajekt do svog otoka.

Sjeo je na betonski zidić, tek da predahne. Kapci su mu postali teški i pokrili ga poput teške deke. Postalo mu je toplo, grijalo ga nešto iznad želuca i puzeći se širilo se prema očima.

Zapljusnulo ga i preplavilo plavetnilo, dodirivalo ga more, mirisala sočna smokva, smola i katran s brodice, na usnama slane kapljice, prigušeni krik galeba.

Iz mora izranja ogromno toplo sunce, a onda se preko svega spušta tišina.