Kolumne

srijeda, 6. prosinca 2017.

Luka Tomić | U našem poljupcu


U našem poljupcu
ne venu visibabe nade
da će iznova zaživjeti sunce u mjesecu
kao što je prije našeg svijeta tu živjelo
kad sve bijaše u jednom srcu

Trnje zarinuto u bezgrešno čelo
čavli što trgaju iskrene dlanove
drvo koje najčišću čovjekovu krv upija
sva ta agonija, u našem poljupcu
Njegova je neizmjerna radost
Smije se s nama i voli nas zagrljene
Znoj Njegov je na našim usnama
U tom znoju ljubav je po prvi put prohodala

Šuštanje lišća pretvara se u lavež pasa s dalekih oranica
nijemo nebo žubori u modroj rijeci
koja mijenjala je svoj glas za odsjaj sunca u nebeskoj modrini
na njenom nestalnom licu
U našem poljupcu sve je to san, sve je to film koji ću pogledati
kad te šutnjom budem opisivao na papiru
Otkucaj nježnosti  smanje me do dječaka


i priđem ti jarkim suncem na licu
U našem poljupcu toplinu vrijeme mjeri
zatim odustaje
Beskonačan posao je mjeriti nemjerljivo
U našem poljupcu cvijeta ono od čovjeka najljepše
u našem poljupcu otključavaju se vrata u srcu
otvorenih vrata srca smo i rođeni
pridošlice s neba
od neba su i voljeni
u našem poljupcu….

Nema komentara :

Objavi komentar