nedjelja, 17. prosinca 2017.

Lorena Kujek | Ono zbog čega šutim


Voljenje tebe usporedih s kompleksom manje vrijednosti.

Svaki je naoštreni nož suviše tup,
a moj koloplet mladosti doziva lađara i živopisne oblike ireverzibilnih gubljenja daha.

Znaš li kakvu si pomutnju priredio odbjegavši infracrvenim koracima izričite nezainteresiranosti?

Daleko od pogleda radoznalih znanaca,
počinjen je atentat na nedužnu tvrđavu rašivenog tkiva.

Krvarih u potocima, ali nikog nije bilo da mi podveže ranu.
Ipak, nesvakidašnjim čudom onoga što me iskušava- ostadoh živa.

Nedaleko pripravljenog, ali nedostignutog odra,
zamolih Boga da razbije moj sat, zaustavi pomicanje kazaljki i pusti me da odlepršam.

Pokrenuh detonaciju paranoičnih prikradanja iz tmine ugroženosti,
ritualno ponavljajuće neshvaćenosti neadaptirane jedinke stradanja.

Zrakom stade vonjati epidemija netočnih konstatacija,
dok groza prikradajućeg humka ispunjavaše plinsku komoru (ne)uspješnih dometa ka zaustavljanju progona;
koji dobro znanom mišlju signaliziraju približavanje popudbine i ekscentrično zaposjednuće vizionara.

Možda nam je nesreća ugravirana u genetski kod
pa kroz pokoljenja ispaštamo neznanačke grijehe,
obezglavljenja nasilnih gramzljivaca ili prostrijeljenja otuđitelja nehrđajućih poluga čelika ponosa,
čija se garancija (ne)posrtaja procjenjuje u iskrenoj mogućnosti pokajanja.

Tog si se dana, uz tobože planiranu konverzaciju o mojim utvaranjima, prišuljao noseći oproštaj i mirišući na proljetnu kišu izgorenog klasja nespojivih raskrsnica te službeno postao razlog neizrecivih proždiranja samopouzdanja.

Minirano je područje reminiscencije raznijelo lobotomizirane odjeke spasenja;
zapečativši lažni oslonac tintom od plavetnih cakljenja morskih dubina,
ispuštajući crnilo kao sipa uhvaćena u mrežu mornara.

Isplivat ću iz zakovitlanog mulja podvodnih raslinja,
jer minuciozna riječ koju oblikujem moćnija je od povremenih virova uzburkanog etera.

Usprkos proširenom efektu brzopletih odluka što je ostavio dugoročan utjecaj na moju svijest o poimanju bitka,
ostaješ razlog zbog kojeg šutim dok sve u meni bruji od naleta govorništva.

Iako za ovoga vijeka nećeš biti moj,
posve si utkan u svakom zarezu između strofa,
onom nedorečenom izrazu o kojem mi ovise predstojeća desetljeća,
dolina ražarenih suza,
blagih svetosti i gorljivih inspiracija.

Za palog anđela posramljenih krila
jedino si ti neuslišana molitva.

Nema komentara :

Objavi komentar