Na letu 901 iz Pertha za Dohu, koji traje 11 i pol sati, skidam tenisice i navlačim meke vunene čarape iz putničkog paketa zatečenog na sjedalu. Oči štitim mekom maskom, samo ušima pomoći ne mogu. Plahutam između sna i jave, zemlje i neba, između Australije i Europe, onih dolje ispod i onih gore iznad... Ukratko, nigdje sam i svugdje sam!
Volim biti svugdje, to mi životu daje neku drugu dimenziju dokidajući, nakratko, onu svakodnevnu. Nakon što sam u Australiji provela dva mjeseca, osjećam da doma vraćam neku drugu sebe – pročišćenu, smirenu i iskusniju. U sedmom desetljeću života sat je neumoljiviji, pijesak mi se sve brže osipa među prstima i hvata me blaga panika. Treba ubrzati korak, učiniti još ponešto od onoga što me usrećuje jer, pročitala sam negdje, samo sretan život jamči i sretnu smrt.
Sada baštinim mudrost koju ranije nisam imala, a ona mi kazuje da sretan život znači biti u pokretu, putovati. Žalim što nisam u prijašnjim, fizički i novčano moćnijim fazama života i mirnijim vremenima, više poradila na otkrivanju i upoznavanju kutaka ove kugle zvane planet Zemlja. Ali, u prijašnjim fazama životni prioriteti su bili drukčije posloženi. Pa se moja urođena putna groznica pritajila i čekala vrijeme kada ću konačno sama sebi biti prioritet.
Počela sam putovati još u majčinom trbuhu (iz Makedonije u Velu Luku, gdje sam rođena), a nastavila kao osmomjesečna beba, kada su me s Korčule transportirali do Sarajeva. Potom sam svakoga ljeta odlazila prema jugu na rodni otok. Od malih nogu sam osjećala tu napetost pred putovanje koje je bilo i dugo i neudobno (putovalo se noć i dan), ali uvijek praćeno uzbuđenjem da nekamo idem, da mijenjam krajobraze, klimu, govor, ljude koji me okružuju. Protiv toga virusa nisu me cijepili na vrijeme, vjerojatno su mislili da je bezazlen. A nije, održao se u mojem organizmu cijeli život, nekada učahuren, češće razigran.
Čitala sam brojne misli pametnih ljudi o putovanjima. Začudo, sa svakom sam se složila. Kako onom svetog Augustina za kojega je svijet poput knjige pa su oni, koji ne putuju, pročitali samo jednu stranicu, tako i onom proroka Muhameda, koji reče da ga ne zanima koliko je netko obrazovan, već koliko je putovao. Jer, „čovjek nije drvo“, kazao je književnik Meša Selimović i dodao da bi, stoga, „svakome trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme.“
Razmišljam zašto tako volim putovati umjesto da, kao druge penzićke, u udobnosti svojega doma gledam turske sapunice, ispijam kave, nabrajam boleštine koje slijede godine, čuvam unučad, nakuhavam slanu i slatku zimnicu, pečem kolače... činim sve ono što se smatra primjerenijim zanimacijama za moju dob i status. I dolazim vrlo brzo do pravog odgovora. Imam nasušnu potrebu da se, s vremena na vrijeme, iščupam iz konteksta svakodnevice, isplovim iz sigurne luke i doplovim u nepoznatu. U okruženju, koje pripada nekim drugim životima, smo samostalniji, snalažljiviji, otvoreniji, hrabriji, poduzetniji... Otkrivamo neke svoje osobine i vještine za koje ni ne znamo da ih posjedujemo, vraćamo se svojem iskonu, koristimo se osjetilima intenzivnije nego kada smo uljuljkani u sigurnosti vlastitoga doma. Živimo neki drugi život širom otvorenih očiju i skupljamo neprimjetno dragocjena zrnca znanja i iskustava koja su nam uskraćena, ako ne putujemo. Uzbuđuju me buđenja u nepoznatim sobama s novim pogledom... volim neobičan miris omekšivača kojim odiše posteljina drukčijih dezena... pozorno osluškujem zvukove i jezike koje ne razumijem, pa zamišljam dijaloge kojima sluhom svojim svjedočim. Radoznalost me vodi u galerije, u sakralne objekte, muzeje, dvorce, botaničke vrtove, akvarije, parkove, na planine i jezera, u utrobu glečera... Baš kao i u restorane, gdje svojim osjetljivim nepcima priuštim neke nove izazove, ma kakvi oni bili. Pa tako na obali Južnog oceana poližem sladoled s okusom karamela, pistacije i soli, i više nemam predrasudu da mora biti sladak. Razmazim cijelu sebe tih drukčijih dana kada sam i sama drukčija, jer, što sam dalje od kuće - to sam bliža sebi. A onda se opet vratim u zadane okvire. I tako naizmjenice - red statike, red dinamike...
Slijećemo u Dohu. Ubrzanim korakom sama, u dva sata noću, vučem kofer i pratim oznaku Transfer koja me vodi ka drugoj, manjoj čeličnoj ptici. Ona će me za šest sati vratiti u Zagreb. A treća, još manja, u moj splitski dom. Volim to jato čeličnih ptica kojima je samo nebo granica. I volim sebe u njima. Vidim se još puno puta vezana na sjedalu uz prozor. I tako slobodna!
Za putovanja treba imati novca, kažu mnogi. Tako sam i ja nekada vjerovala. Sada znam da putovanja nisu stvar novca već odabira, odluke, ponekad i hrabrosti. Trebala sam biti hrabrija dok sam bila mlađa, barem ovoliko koliko sam sada, kada sam starija. Ali, još uvijek nije kasno. Samo da noge posluže, rodbina i prijatelji pozivaju, agencije daju na rate, a kćerke se pobrinu za džeparac...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.