Piše: Božana Ćosić
Sve je bliže dan kada ću morati reći Hrvoju što sam odlučila. Morat ću mu odgovoriti na pitanje hoću li poći s njim, a ja još uvijek nisam sigurna. I kako sam već rekla, nije tu u pitanju naša veze i to želim li živjeti s njim, nego sama činjenica da ću, ako pristanem, morati otići daleko od svega što poznajem i ostaviti život koji sam živjela iza sebe. Ne, nije to laka odluka, usto, prijateljice mi nimalo ne pomažu nego naprotiv kukaju kao da idem na kraj svijeta. Pa bar je danas lako ostati u kontaktu. No ono što me čudi je baš to kukanje jer istina je da smo se u posljednje vrijeme udaljile, pogotovo Lana.
Lana i dalje stoji uz Antonija, ali vjerovali ili ne, prihvatila sam to. Ipak je to njezin život i njezina ljubav i ako se tek malo stavim u njezinu kožu svjesna sam da bih isto reagirala. Premda Hrvoje nije oduševljen time i on je polako počeo shvaćati. Znam da nikada neće oprostiti Antoniju, ali jednom će zaboraviti. Pa i počeo je zaboravljati. Okrenuo je novi list i počeo pisati novo poglavlje života.
Još jedna stvar koja mi otežava odluku je činjenica da se bliže blagdani. Uvijek sam za blagdane bila kod kuće. Došao bi tata i to je vrijeme kada se sve nesuglasice stavljaju postrani i kada unatoč tomu što su mi roditelji rastavljeni oživi obiteljski duh. Tih dana bih imala osjećaj da je sve u redu i da smo sasvim normalna obitelj... A sada bih odjednom ja trebala biti ta koja će uništiti tu jedinu nit koja nas je spajala i držala na okupu.
Ne mogu reći da me Hrvoje ne razumije, ali i ne mogu reći da me je baš utješio. On je, priznajem, puno zreliji od mene i na život gleda dugoročnije. Pa naravno da je onda njegov potez logičan i da je siguran u odluku zbog budućnosti. Žali nešto više od neprestanog mijenjanja posla. Žali nešto više od konobarenja i lutanja kroz život. Sve mi je to lijepo objasnio i rekao da ću i sama jednog dana shvatiti te uvidjeti da sam načinila ispravan korak. I napokon, teška srca sam donijela odluku... Koliko god bilo teško poći ću s njim. Zbilja ne idem na kraj svijeta i evo, ako ne bude išlo, uvijek se mogu vratiti. Ali svakako ću dati sve od sebe i potruditi se da uspijemo.
I to je to. Polako se počinjem spremati i prikupljati potrebne papire. U tome mi odmaže mama koja čvrsto stoji iza svojih riječi da ne želi da odem. Nije mi lako, ali nekako ćemo preživjeti i to. Osjećam da se polako miri i da je svjesna da me ne može zadržati. Uvijek ću biti njezina mala djevojčica, uvijek će strepiti pa i prigovarati, ali i na kraju, uvijek će me podržati.
Moram priznati da mi se slama srce, da patim i da vrijeme provodim u razmišljanjima, ali uistinu je došao trenutak da odrastem, donesem čvrste odluke i stanem iza njih.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.