Kolumne

nedjelja, 12. studenoga 2017.

Nada Vukašinović | Djeca dolaze


Kad god pomisli na njega, vidi bijelu sobu golih zidova, u kojoj ga je ostavila krajem lipnja. Soba je bila na prvom katu, uska, duga, s tri kreveta poredana od vrata do prozora i malo dnevnog svjetla. Odmah je osjetila miris klora i urina, neopranih ljudskih tijela pomiješanih s kiselkastim ostatcima hrane. Smetalo ju je što se tako grčevito uhvatio za njezinu ruku, što ispušta neartikulirane glasove, nešto između uzdisanja i jaukanja, što vuče noge i struže crnim papučama po tek obrisanim, sivim pločicama. Sporo se kretao i s naporom je savladavao put od vrata do kreveta.

Bio je bespomoćan poput djeteta i hodao je poput djeteta. Lice mu je bilo žuto i natečeno. Pomogla mu je da obuče pidžamu i da se smjesti na krevet.

S olakšanjem je sjeo i žmirkao utonulim sitnim očima. Krevet je bio prvo sigurno mjesto od ulaska u zgradu.

I ona je osjetila kako joj popušta napetost u glavi. Ne mora više od vrata do vrata, kucati, čekati, držati papire, ponavljati kako on ne može jesti, hodati i da ga na nekom neodređenom mjestu u trbuhu boli. Gledala je često na sat, jer je imala povratnu kartu za Zagreb. Željela je što prije otići s tog tužnog mjesta. Mislila je kad okrene leđa sobi, sve će nestati, zaboravit će.

Legao je na rub kreveta i ona ga je pokrila poput djeteta. U očima više nije bilo sjaja, nije bilo ničega. Žalio se na jako svjetlo, pekle su ga oči, teško je disao.

Izvlačio je ruke ispod plahte, sad jednu, sad drugu, a onda tražio najbolji položaj za noge. Micao je poplun s nogu. Vidjela je natečene zglobove, žutu kožu. Skrenula je pogled.

Onda je rekao da je gladan. Malo ga je uspravila i stavila dva jastuka iza leđa. Više nije išlo sa žlicom. Dala mu je jogurt i slamčicu.

Bilo je tiho.Tuga se nataložila u svakom milimetru sobe, znala je što slijedi, zgrabit će ju za vrat, neće moći disati. Otvorila je prozor i odsutno klizila pogledom po slici, koja joj je s te visine djelovala nestvarno.

Cijeli grad je stao u jedan prozorski okvir. Krvavo-crveni krovovi, dimnjaci, neboderi u prozirnoj izmaglici. U daljini su se plavila brda. Ništa slično, ništa poznato. Polako je pogledom pretraživala ulicu ispod rascvalih krošnji lipa. Malo dalje je vijugala blistava zelena rijeka.

On iz svog kreveta nikako nije mogao vidjeti ulicu niti cvijet lipe. Nije mogao vidjeti pjenu skakutavih slapova. I kad grane budu otežale od zrelih crvenih plodova, on neće znati.

Neće znati da su došla djeca.

Samo krovovi i modre planine u prozorskom okviru.

Ispraznila je putnu torbu i složila stvari u ormarić, a onda otvorila novčanik i pogledala crno-bijelu obiteljsku fotografiju. Imala je deset godina, širom otvorene oči i zabrinut pogled. Pored nje još dvoje mlađe djece i majka u šarenoj haljini. Zajednička šetnja prije kiše. Nisu imali kišobrane.

U pretincu novčanika ključić.

- Kakav je to ključić?

- Dajte mojoj djeci. Tu je novac.

Novac, što drugo? Novac je uvijek bio najvažniji. Novac je trebalo zaključavati, sakrivati, čuvati.
Čekala ga je svake večeri raširenih očiju, u mraku, na balkonu, da se pojavi ispod ulične rasvjete. Kad bi se pojavio u crnom okviru ulaznih vrata, pomislila bi da će upravo u tom trenutku zaustaviti pogled ili ruku na njezinoj kosi, da će joj nešto reći.

Koliko god se trudila da u svemu bude najbolja, za njega je bila nevidljiva. Ništa nije tražila, nije pravila buku. Nije ga zanimalo što će s njom biti. Bio je samo prisutan i ravnodušan. Pamti ga je kako pripaljuje cigaretu i naslanja se laktom na ogradu balkona i gleda u mrak. Samo to.

Sad bi mu trebala oprostiti mučno svakodnevno preživljavanje, ravnodušnost, hladnoću. Još jednom se po tko zna koji put rastavljala i sastavljala od nepoznatih dijelova. Preplavili su je nejasni osjećaji, a onda su se rasuli i zrak je postao gust i ljepljiv. Samo je stajala, bez misli, ukočenih zglobova.

Ušla je sestra, visoka žena, kratke crvene kose. Imala je plave oči, izduženu bradu i vijugavu, usku crtu umjesto gornje usnice.

- Koliko je loše?-

Ništa nije odgovorila. Na trenutak je zatvorila oči i jače stisnula tanke usnice. Pognula je glavu i nestala u svjetlu hodnika.

Podigao je glavu s jastuka.

- Jesu li došli?

- Nisu, ali doći će svakako.

- Doći će mi djeca. Donijet će mi višnje. Recite da sam tu!

- Reći ću im.

Polako se približavala vratima, još zadnji pogled na čovjeka u krevetu i udaljavanje poput bijega.
Ostavila ga je s nepoznatim ljudima, u nepoznatom gradu da čeka svoju nepoznatu djecu..

Žurila je preko mostića prema željezničkom kolodvoru. Čula je šum vode. Bijelila se krijesta pjene slapova brze rijeke.

Sunce je sjalo, lipe su mirisale, ključić joj se utisnuo u dlan, a ona ništa nije osjetila, jer je mislila na čovjeka u bijeloj sobi.

Nema komentara :

Objavi komentar