Kolumne

subota, 18. studenoga 2017.

Daniela Bobinski | Jesenji sjaj


Kroz prozor vidjeh vrh jablana zlatnih kako se njišu.
Nad njima,
nebo se modri čisto i plavo.
Vjetar ih povija pa kao da plešu i iz visine govore:
Zdravo!

Eh, da mi je primit se za taj vrh zlatni,
u zraku se njihati s njima,
osjetit žar svijetloga sunca
i strujanje vjetra na obrazima.

Pa gledat modrinu i oblake bijele
kako nada mnom jure,
i kako sa lišćem gle zajedno nekud
i misli i brige odlijeću i žure, 
lete
i lete
i nema ih više,
da vjetar na vrhu jablana vitog
sve tuge sa lica mi zbriše.

Pa da se s njim njišem i ljuljam,
smijem se,  kličem, zanesena,
jesenjim sjajem ko jutarnjom rosom,
svježom i bistrom umivena.

O, dahni snažno vladaru visina,
nosi mi dušu put bijelih daljina,
raspuši me slobodno, daleko, široko,
još tamo dalje, gdje ni ne dopire oko.

Danas se želim rasprostrijeti preko neba,
preko ravnica i preko planina,
nosi me, moćan, iznad puteva, rijeka,
brjegova tihih i mirnih dolina.

Da danas budem ko list ovaj zlat,
nježna i laka  sestrica tebi,
a jablan viti da mi je brat. 

Nema komentara :

Objavi komentar