Kolumne

subota, 18. studenoga 2017.

Snježana Akrap-Sušac | Kiseli krastavac


Dugo je to trajalo. Bila je ozbiljno bolesna, ali još uvijek vedra i vesela. Upravo je to nerviralo ljude. Kako jedna bolesna žena može biti tako razdragana?, pitali su se mnogi. Nešto s njom sigurno nije u redu. Oni su i dalje išli svijetom namrgođeni i ozbiljni, kako jednom odraslom čovjeku i pristaje. Bolesna se radovala prvom proljetnom cvijeću, igrala se s djecom, njezin bi smijeh ispunio svaku prostoriju u kojoj bi se našla. Ljudi su se sve više zgražali. Odlučili su nešto poduzeti. Počeli su Bolesnu dobronamjerno savjetovati da ne smije biti sretna ni zadovoljna, da je to neprimjereno njenim godinama, da ih sramoti svojim ponašanjem…

Bolesna je sve češće plakala u samoći svoje sobe, ali bi ipak osmijehom zablistalo njezino lice kad bi je ujutro pomilovala sunčeva zraka, kad bi vidjela dječicu zabavljenu igrom, čula šum mora, šetala sa svojim psićem. Premda se trudila da nitko ne vidi njezino veselje, nije ga mogla sakriti. Govorili su joj da je ne razumiju, pitali je čemu se smije, optuživali je što je radosna u trenucima ozbiljne svjetske krize, inzistirali su da mora odrasti. Bolesnoj je bivalo sve teže nalaziti „svoju sretnu misao“ i počela je od tuge kopnjeti. Kada su svojim prigovorima ubili i zadnju kap veselja, Bolesna je ozbiljna lica, prazna pogleda i ugasla osmijeha sjedila s odraslima. Počela im je smetati. Pitali su je kako može biti tako očajna, a oni toliko brinu o njoj. Zamolili su je da prestane glumiti kiseli krastavac. Složili su se da su oni tako dobri, a Bolesna vrlo nezahvalna.

Dok su tako danima razmatrali njeno ponašanje, nisu ni primijetili da Bolesne nema. Dječji smijeh ih je podsjetio na nju. Počeli su je tražiti i našli je ugaslu na jednoj cvjetnoj livadi. Ležala je nepomično, ali je lice bilo nasmiješeno. „Sramota!“- rekli su, uvrijeđeno se okrenuli i dostojanstveno otišli svojim kućama

Nikad je više nisu spomenuli.

Nema komentara :

Objavi komentar