Kolumne

srijeda, 11. listopada 2017.

Miroslav Pelikan | Pijesak


Utonuo sam u pijesak do vrata, tek mi se glava izdvaja iznad horizonta zlatnine
Još mogu disati, mogu i sanjati o onome gradu, toliko dalekom da ga ne mogu ni zamisliti, ne mogu si dočarati niti jedan jasni detalj vedute
Caracas, Caracas, grad u daljini, grad gdje sam se mogao spasiti i postati i ostati ono što jesam, anonimni pjesnik, netko i nitko s puno prostora unaokolo
Žmirkam, pijesak mi zasipa oči, pokušava me odvojiti na silu od misli što me drže živim
Caracas, Caracas
Pijesak prijeti, nasilan je, što će mi taj grad u glavi ispod ovog veličanstvenog drveća?
Zašto uopće pomišljam o daljini kada ovdje imam gotovo sve?
Tijelo mi je zarobljeno no još mi je duh slobodan, šapćem tiho pijesku a on me grčevitim trzajima sve snažnije zatrpava i već su i i usta pokrivena i gušim se, no oči još vide i sanjaju grad

Nema komentara :

Objavi komentar