Kolumne

nedjelja, 10. rujna 2017.

Nada Vukašinović | Jedan muškarac i jedna žena


Preostalo joj je samo da stavi maramu oko vrata. Odabrala je ružičastu na kojoj je slovima glagoljice bilo ispisano njezino ime. Bio je to njegov rođendanski poklon i u jednom treptaju oka zasvijetli joj misao, mogao bi se sjetiti, bilo je prije četiri godine.

Pogledala se u zrcalo i bila je zadovoljna.

- Solidno, za ove godine! - popravila je ruž na usnama.

Veselila se što će ga vidjeti.

Dan se tek naslućivao u bjeličastoj izmaglici, otvarao se nedovršenim oblicima, i zvukovima.

Vlaga je dolazila iz dvorišta i mračnih stubišta. Dosta je kišilo ovih dana i fasade kuća su bile mokre i sive.

Polako se kretala pločnikom prema autobusnoj stanici, zaobilazeći tamne barice.

Nikako se ne može sjetiti događaja, za koji bi sa sigurnošću mogla reći, to je bio početak. Možda još na onom putovanju po Italiji? Gotovo se ubio već prve noći. Probudio se pred jutro, otvorio prozor i zakoračio. Bio je izgubljen u nepoznatom prostoru.

Čula ga je i u zadnjem trenutku i povukla svom snagom nazad. Spavali su na 4. katu. Trebala je već tada nešto poduzeti. Trebala je zatražiti pomoć. Pisala je o tome djeci, nasmijali su se i prepričavali kao zgodnu anegdotu. Nisu se zabrinuli.

Mogla je još nešto učiniti u vrijeme kada je učestalo prekapao po džepovima tražeći čas ključeve, čas novčanik.

Bilo je i takvih dana kada nije mogao pronaći parkiralište na kojemu je ostavio auto.

O nekim stvarima nije vrijedilo s njim raspravljati i ona je odustajala, popustila bi i zašutjela. Nije imala toliko snage. Tako su godinama šutjeli i odlagali razgovore za neko bolje vrijeme.

On je bio stalno u žurbi, u pokretu i u društvu, na planini ili na moru, a ona nije voljela ni jedno ni drugo. Nije voljela bučna društva ni kasne izlaske. Nije se znala prepustiti zabavi. Vidjela je kako to rade druge žene, bučno i bezbrižno.

U glavi joj se od kada zna za sebe skrivao mali kontrolor, vezao joj je ruke i stavljao prigodan osmijeh na lice. Pronalazila je različite izgovore i ostajala bi s djecom kod kuće.

Sve te godine s mukom je držala glavu iznad vode, stalno na rubu provalije, u strahu, na granici panike i plača. Pobjegla bi ona, ali iza nje ništa, a ispred nje nepoznato. Tonula je svako jutro sve dublje, hvatala se i tražila uporišta da izdrži još jedan dan.

Nikada ne bi pomislila da će njega progutati depresija.Tko je mogao naslutiti, tko je mogao vidjeti da se utapa i da ga proždire tama. Nije primijetila kad je počeo piti. I tada se još moglo pomoći.

Bio je dobro raspoložen u društvu. Zabavljao je sve, pričao viceve, pjevao. A onda mu više nije trebalo društvo i počeo je piti sam. Skrivao je boce po cijeloj kući. Ona se topila i nestajala. Nije mogla spavati, nije mogla jesti. Nije znala kako dalje.

Utapao se u alkoholu. Bježao je od nje i pio. Gubio je novčanike, događaje, ulice. Uvijek mu je nedostajala najvažnije riječ. Nestao bi nekoliko dana i vratio se svaki puta sve šutljiviji. Priče su bile sve sumornije i sve kraće. Padao je i dizao se. Pio je lijekove i pio vino, slomio nogu, udario glavom, onesvijestio se i završio u bolnici.

Žalio se, vikao, plakao, molio da ga puste kući. Pričao joj je o svojim snovima, o noćnim morama, da ga svaku noć premještaju u podrum, svlače, da mu je hladno i da miševi po njemu hodaju, da ih čuje, da ih osjeti.

Njegova patnja je bila strašna. Tražila je da ga puste kući.

A onda je počeo gubiti i ljude. Zaboravljao je lica prijatelja, djece, imena susjeda i rođaka. Smršavio je, posivio i pogled mu je postao prazan bez sjaja. Mijenjao se, više ga nije mogla prepoznati. Satima bi gledao ispred sebe, drven, bez pokretanja mišića na licu čak i onda kada bi došla djeca.

Najgore je bilo gledati u njegove oči natopljene tugom.

- To nije moja kuća - govorio je sve češće, - moram ići, mama me čeka.

Svaki dan je kroz novi strah morala s njim prolaziti. Bio je nemiran i bježao od nečega. Noću se iskradao kroz prozor u pidžami. Sve teže ga je pronalazila, uplašenog, bosog i smrznutog u nepoznatoj ulici. Nije želio kući.

- Nisam mogla sama, morala sam ga tu smjestiti.

Bolnica je bila nekada žuta, a danas bezbojna, kišama isprana zgrada, na blagom brežuljku usred šumice. Tražila je i osluškivala neki znak života, zvuk, boju ili pokret koji bi ju ohrabrio.

- Žalosno i pusto mjesto za kraj.

Usporavala je korak.

Ispred nje su oslonjene jedna na drugu žurile dvije žene. Mlađa je nosila putnu torbu. Glasno su razgovarale o odjeći koju nose, o rasporedu namještaja po kući,o pomoći koju će trebati kad se Ivo vrati kući.

- Njih su dvije - uzdahnula je.

Otvorila je teška ulazna vrata. Mračan hodnik kojemu se nije nazirao kraj. Nije bilo vrijeme posjeta, i nije bilo uobičajenog kretanja, dolazaka, odlazaka.

Malo je pričekala ispred vrata sobe. Čula ga je kako pjeva : Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan ...
Ženski kikot i pljesak : bravo, bravo, može još jedna zagorska, ona o črnom mačku?

- Koliko je to žena oko njega, dvije, tri?

- Danas vam dolazi supruga? – izdvojilo se gotovo dječji afektirajući glas.

- Ja imam samo psa – kroz smijeh je odgovorio. Zakašljao se, a metalni je zvuk ženskog smijeha zauzimao bolnički hodnik.

Nije se mogla pokrenuti.

Nešto joj se zaustavilo u grlu, tvrdo i igličasto, nije mogla progutati niti ispljunuti, samo je tako stajala neko vrijeme.

Ruku je držala nekoliko sekundi na hladnoj kvaki. Okrenula je glavu i pogledala niz hodnik prema svjetlu. Iz plastične je vrećice izvadila zelenu jabuku i zagrizla svom snagom. Od kisele jabuke utrnuli su joj zubi. Zagrizla je gornju usnicu. Osjetila je toplu i slanu krv na jeziku.

Teško je podizala noge, koračala je najprije polako, a onda sve brže i brže kroz mračni hodnik prema staklenim vratima. Pukotina svjetla je rasla, širila se, ispunila joj oči i preuzela tijelo. Ispred vrata bolnice ostavila je vrećicu sa zelenim jabukama i krenula prema autobusnoj stanici.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.