Kolumne

nedjelja, 10. rujna 2017.

Sonja Smolec | S puta po Izraelu - Drugi dio


Ein Hod - Umjetnička kolonija

Ein Hod mjesto nedaleko Haife. umjetnička je kolonija  smještena na brdu Karmel. Ein Hod je slikovito umjetničko selo, jedino takvo mjesto u Izraelu i jedno od rijetkih takvih sela na svijetu. Smještena u prirodnoj vegetaciji i obrubljena starim maslinicima, leži na zapadnim obroncima Karmela, nedaleko Haife, u prekrasnom krajoliku s pogledom na more i križarsku utvrdu Atlit. Položaj ovog posebnog mjesta je zaista – poseban. Premda kamenit, prepun je cvijeća, malih vrtova pored umjetničkih galerija. Neke galerije nalaze se pored domova umjetnika a većina njih i u samim domovima u koje će vas umjetnici vrlo rado pozvati i uvesti. Malo gdje možete naići na takvu gostoljubivost.


Ziva Kainer: Judamountains
Razlog mog dolaska u ovo pitoreskno mjesto bio je poziv umjetnice čije je jedno od djela našlo mjesto na naslovnici moje zbirke poezije Rainmaker napisane na engleskom jeziku. Njeno ime je Ziva Kainer. U životu se stvari dešavaju očito s razlogom a prijatelji pronalaze na mjestima za koja nismo ni sanjali da ćemo ih jednom posjetiti.

Kad sam na Internetu tražila sliku koja je po mom unutarnjem osjećaju najbolje odgovarala naslovnici moje zbirke pjesama poslala sam e-mail autorici moleći je za dozvolu korištenja iste. Ziva, ne samo da mi je dala dozvolu korištenja traženog djela već mi ponudila još jedno, Maslinu, koje je nekoliko godina kasnije našla mjesto na naslovnici moje nagrađene zbirke poezije Korijeni.


Kao i prva, tako je i ova zbirka našla svoje mjesto pored izloženih radova Zive Kainer a ja sam na taj način ostavila svoj trag u umjetničkoj povijesti Ein Hoda.

No, krenimo od početka. Nakon mog prvog posjeta 2009. godine, nisam ni sanjala da će mi se ponovo pružiti prilika putovati u Izrael i upoznati još neke njegove krajeve. Do Haife sam iz Tel Aviva otprilike sat vremena putovala vlakom, podosta modernijim od onih kakve smo navikli viđati, osim ako nismo koristili neki od brzih europskih vlakova.

Haifa
U Haifi me dočekala Ziva te smo njenim autom produžili do Ein Hoda, do njenog klimom osvježenog doma gdje je za mene pripremila pravu voćnu gozbu. Nakon ugodnog druženja tijekom kojeg smo razgovarale kao da se poznajemo oduvijek, o obitelji, djeci, njenom umjetničkom radu, životu u Ein Hodu, Izraelu, Hrvatskoj… To poslije podne obišle smo muzeje i mnoge fascinantne privatne galerije. Dovoljno je bilo pokucati na vrata i svaki domaćin nam je, čak i izvan onog vremena koje je naznačeno kao “radno“, vrlo rado otvorio vrata, kao dragim gostima.

Imala sam tu povlasticu da me k njima vodila Ziva koja je znala što bi me najviše moglo zanimati.


Jedna od takvih galerija koja me se posebno dojmila bila je galerija umjetnice koja već šezdesetak godina fotografira Ein Hod, okolicu, građevine, i naravno – svoje kolege umjetnike i time bilježi povijest.

Lijevo: Ziva Kainer, desno: Sonja Smolec
Nakon šetnje bili smo ona ručku gdje nam je, u obilnim količinama, poslužena izuzetno ukusna hrana. Nakon nastavka razgovora najbolje je bilo potrošiti bar dio unesenih kalorija tako da smo nastavile šetnju, pažljivo zaobilazeći one ulice i prolaze koji su u to vrijeme bili u rekonstrukciji. Razlog – izuzetno fina kamena prašina koja bi se digla s tla vjerojatno i od lepeta leptirovih krila. No, dobro, vjerojatno ne, ali mogu si, budući da sam kao pisac poželjela živjeti u ovakvom selu, dati malo umjetničke slobode  u izražavanju.

Fascinantno je kako su ovdje ulice građene. Imate osjećaj da kroz njih stalno struji povjetarac, što je dobro s obzirom na vrućinu koja isijava iz kamena kojim su ulice popločene. Osjeća se utjecaj davnih vremena dok su Rimljani ovim krajevima prolazili u osvajačke pohode. 

Vrt i prilaz do kuće i galerije
Galerija Zive izuzetno je mjesto, moram, na žalost reći, bilo je izuzetno mjesto s kojeg su ona i njeni susjedi svakodnevno mogli uživati u prekrasnim vidicima na druge vrtove, a onda i niz planinu Karmel na pustinjske predjele čiji obzori su se gubili u treperavim valovima vrućeg zraka, sve do same obale Mediterana.

Ziva je u prostorima svoje galerije organizirala slikarske radionice. Mnogi njeni radovi i radovi polaznika radionica nestali su ili su trajno oštećeni, kao i njen dom, godinu dana kasnije, u požaru koji se iz obližnjeg pustinjskog predjela suhih trava proširio i na dijelove Ein Hoda.

Mjesto se nalazi na brežuljku usred maslinika, s pogledom na Sredozemno more. Prije 1948. i prije arapsko-izraelskog rata, Ein Hod bio je mjesto arapskog sela Ein Hawd. Ein Hod je dodijeljen umjetnicima godine 1953. na inicijativu Marcela Jancoa, poznatog majstora iz Dada, koji je organizirao raznoliku skupinu umjetnika i obrtnika kako bi među drevnim kamenim kućama naselja našli stalno mjesto boravka. 

Oko petstotinjak stanovnika Ein Hoda su umjetnici različitih opredjeljenja, od slikara, lončara i kipara. Tu su mjesto našli i pisci, pjesnici i dramaturzi. Mnogi od njih otvaraju svoje kuće za javnost (osobito u ljetnim mjesecima) kako bi vam predstavili svoje radove. Mnoge od njih možete i kupiti. Za sve one koji su zainteresirani, stanovnici Ein Hoda organiziraju edukativne radionice.

U centru sela su dvije značajne galerije. Prva je galerija zajednice Ein Hod, gdje mnogi od stanovnika sela predstavljaju svoje radove. U tom muzeju, uz radove Zive Kainer, izložena je i moja knjiga poezije. Tu se nalazi ogromna riznica umjetnosti. Druga galerija je Janco-Dada muzej koji prikazuje djela Marcela Jancoa, osnivača Ein Hoda.

Osim vizualne umjetnosti, selo ima veliki program glazbenih i zvučnih umjetnosti. Kuća Gertrud Kraus sponzor je takvih događanja te organizira dvotjedne koncerte komorne glazbe i gostujuća predavanja, dok se u ljetnim mjesecima, u vanjskom amfiteatru organiziraju priredbe zabavne glazbe, a besplatne jazz koncerte na otvorenom možete subotom poslušati tijekom cijele godine.

Gotovo da u selu nema mjesta gdje nisu izloženi radovi njenih stanovnika. Neki od stalnih stanovnika u Ein Hodu su i umjetnici iz naših krajeva. Jedna od njih je kiparica Dina Merhav, rođena Gross iz Vinkovaca, koja je godine 1049., s obitelji preselila u Izrael. Njezine skulpture se nalaze na otoku Hvaru i Zagrebu, te na židovskom groblju u Đakovu gdje je skulptura "Mir na nebesima" posvećena žrtvama Holokausta. U ulici Josipa Lovretića uz rijeku Bosut, nedaleko središta Vinkovaca, godine 2015. postavljeno je 11 željeznih skulptura ptica koje je Dina donirala gradu, a dio su njezinog umjetničkog opusa "Ptice u letu".

Nitko ne voli rastanke. Tako je i naš bio poprilično emotivan. Ziva i ja obećale smo jedna drugoj da ćemo se opet vidjeti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.