Kolumne

subota, 23. rujna 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Razgovor s Hrvojem

Piše: Božana Ćosić

Protekli dani bili su mi skoro najgori u životu. Opako su se primaknuli danima kada sam gledala svađe roditelja, a potom i mučnu rastavu. Sve što mi se izdogađalo spada u kategoriju „vjerovali ili ne“ i nekako, kao da je Glamur ljepak za nevolje. Od trenutka kada smo ga otvorili ništa nije bilo kako treba. Neprestano su se događale mahom loše stvari i vjerujem da bi svatko na mom mjestu pomislio da tu nešto ne štima. U jednom sam trenutku čak pomislila da je lokal sagrađen na nekom ukletom mjestu gdje su se i prije, možda petsto godina, događale užasne stvari. Možda je na nekom groblju...

Ah, kada se stalno zbog nekog mjesta nalazite u grču, svašta vam pada na pamet. Ali, krenulo je na bolje. Kada kažem na bolje pritom ne mislim na nešto veliko i pažnje vrijedno, ali opet, svako je dobro, dobro, ma koliko malo bilo.

Najpozitivnija stvar koja mi se desila je razgovor s Hrvojem. Napokon je došao i taj dan i što je najbolje od svega, Hrvoje ga je inicirao. 

Iako još ništa nije riješeno i čeka ga suđenje, ipak je to veliki pomak. Međutim, na koncu mi ništa nije objasnio, barem ne što se tiče uhićenja. Jest, rekao mi je da je došlo do zabune, ali nije to bio nekakav policijski propust, ipak je tu stajalo nešto što ih je potaknulo da osumnjiče Hrvoja. Poznavao je one čudne likove, čak prije nego što smo se mi upoznali. I premda mi je rekao da nisu bili prijatelji, odnosno, da se nije družio niti izlazio s njima, svejedno mi nije mnogo olakšao. Ispalo je da ih je slučajno upoznao zajednički prijatelj u vrijeme kada je bio nepromišljen i činio svakojake gluposti. Jedana od njih bila je pijančenje – ludovanje. Bio je u najluđim godinama i podložan svemu i svačemu pa je tako i upoznavao osobe koje sada ni u ludili ne bi htio poznavati. Ok, razumjela sam ga, pa i sama sam činila gluposti. Shvatila sam da nema osobe koja nikada nije pogriješila, ali opet, ostala je određena doza sumnje. Ne, ne uhićuju se ljudi samo zato što su poznavali nekoga tko je učinio nešto loše. Moralo je tu stajati nešto više, ali Hrvoje mi jednostavno nije dopustio da kopam dublje. A način na koji je to učinio, pa... ne znam je li za suze ili smijeh. Sve što je proteklih dana činio – od isključivanja mene iz svog života do toga da mi ne odgovara na pozive – bilo je u svrhu moje zaštite. Sve je učinio iz ljubavi prema meni. Htio me odmaknuti od svega i tako me način zaštititi.

Na kraju sam mu povjerovala, jesam, i ne samo to, oprostila sam mu. Zašto? Zato što sam potvrdu njegovih riječi vidjela u njegovim očima. Nisu to bile oči koje lažu. Nije to bilo nešto što mi je, eto, rekao da me smiri. Ne, to su bile iskrene riječi koje su me na kraju potaknule da ga još više zavolim i obećam si da više nikada, ali nikada, neću posumnjati u njega.
Što će dalje biti, pokazat će vrijeme. Pred nama je.


Nema komentara :

Objavi komentar