Kolumne

subota, 23. rujna 2017.

Daria Lisenko | Ne osuđujem nikog


Ljudi su bića puna čudesa,
Život njihov – pun tajni, intriga,
Ljubavi, mržnje, mekih tjelesa,
Teškoga rada, zanimljivih knjiga.

Svaki čovjek je priča za sebe,
Koliko god sretna, na kraju pak tužna,
Životni put od malene bebe,
Vodi k portretu starca preružna.

I masaka promjena čitavi vijek ‒
Ljudi nemaju pravoga lica,
Na gozbi muka ljubav je lijek,
Iskrenost naći – nije sitnica.

Al ja volim ljude takve kak jesu,
Maskenbal lažni je prirodna stvar,
Ak znaš da na kraju završiš u lijesu,
Ak znaš da ćeš postati bolestan, star.

Ne osuđujem nikog, iako me boli,
Jer sve što je lijepo, ljudi to ruše,
Rijetko tko drugog još iskreno voli,
Bez maske i širom otvorene duše.

Nema komentara :

Objavi komentar