Kolumne

ponedjeljak, 21. kolovoza 2017.

Nataša Nježić Bublić | Ime joj je Poezija




za Mariju

Sve mislim, doći će dan,
i umaknut ću s fejsa.
ni provirit, ni taknut tipku.
A, onda u meni Neki počne da pjeva,
da pjeva, da se veseli,
ne zna kud bi pobjegao od silne ljepote.
i tog Nekog stalno ukucavam na zid,
kao Isusa,
božeprosti,
tako ga razapnem,
kao zastavu,
kopljem ga probodem,
prvo u svoje srce zelenim nalivperom,
pa iz njega teče i teče u nekog,
ta slutnja radosti,
to očekivanje,
pad koji se dočeka u perje,
u zlatnu kožu nade.
Taj Neki vam piše,
uvjeren u čudo,
iznevjeren, uznevjeren,
i uvjeren u ono šta ima da se desi,
desit će se, misli.
potajno, ali ne odustaje.
potiho, ali brblja, mrmori.
I čudo se desi,
a trebaju nam sasvim mala čuda.
Koliko su velika mala čuda.
Evo mi srce trepće,
ugledaj se u sebe, i Neki će ti rječju blagosiljat puteve.
Taj Neki, nepoznati, prisan sudrug
u igri koja ga vedri.
ime joj je Poezija.

Nema komentara :

Objavi komentar