Kolumne

utorak, 15. kolovoza 2017.

Natali Šarić | Mulica


Nikad joj nisam uspio ući u trag. Ne znam je li opstala na licu zemlje ili je dobro zametala tragove. Bio sam dosta mlađi pa sam je kasno i počeo tražiti. Trebalo je hrabrosti da se u 'stvari' o kojima se 'nije smjelo', samo posumnja, a kamoli upita. No vrijeme ode i moja nastojanja ostadoše jalova. Svi koji išta o mojoj sestri pamte, ili su 'gore' ili šute.

Gledam u svoje dvije. Možda ih ovoliko i volim, pamteći njezin križ. Kad su preda me stale, kao dvije grančice, oblila me milina kakva mora postojati još negdje. Zaljubih se 'na prvu', u majku kao u ženu, u malenu kao u kćer. Neizrecivo snažno i odano.

Sestra je bila 'žensko'. Dugo sam mislio da joj je to ime jer je majka bila šutljiva žena, a mračni ju je otac oduvijek tako zvao. Morala je bila kriva za sve loše što se svalilo na naše ognjište jer je na nju stalno bio ljut. Majka me je voljela beskrajno, skoro isposnički zahvalno. Jednom je šapnula da se očeva narav smirila i da je sestra napokon odahnula. Meni je ime dao, po svom ocu, naravno, ali me rijetko njime dozivao. Do zadnjega sam mu bio 'njegovo muško'.

Jedna od 'onih stvari' o kojima se nije smjelo, bila je ljubav. Još kad iz nje iznikne zabranjeno dijete, bremenitost ti u ruke, umjesto čeda, stavi štrik ili nož. Znalo se za dvije-tri koje su osvanule pod krovom, nespretno, ali uspješno obješene. Očevi su ih i tada proklinjali, a majke lagale da su se, jadne, u glavi pomutile, jer kletva neće na ludost. Sela bi se rugala ispotiha, olako misleći da u njihovu kuću tolika bol neće zaći. Samo su rijetke, znajući jakost takve pokore, pokoji put krišom grlile òstale majke.

Nije se pričalo ni o ženi koja je za buđolu i bijeli sir 'rješavala slučaj'. Kamo sreće da ni ja ne čuh. Sestra mi je čvrsto vjerovala pa sam, ne znajući, postao sudionik sudbe od koje sam se teško, a majka nikad nije oporavila. Znao sam i koga je zavoljela, i kad je prvi put pobjegla na igranku, i kojoj ću prijateljici predati papirić kojim je njezina tajna putovala.

S jednoga je pročitala gdje je skutrena kuća te žene. Pošla je sama. Ispratio sam joj leđa kao drhtavoj srni, ne znajući da je gledam zadnji put. Kad sam se zamomčio, uspio sam od prijateljice saznati da je 'slučaj' krenuo po zlu, a od majke, dok je još mogla govoriti, da ju je otac, kao balu sijena, sprtio u neke daleke tetke.

Gledam u svoje dvije, do neba zahvalan. Zriju i rastu za svaku ranu. Godine koje polako skupljamo i mene liječe pa se svoga imena sve rjeđe stidim. Perem ruke od rđe koja me stvori, probam. Na neke stare sličiš, a neki - kao da nisi njihov. Prene me misao da negdje postoji i ona, potekla od njega, a nikomu kriva.

Nanese mi, počesto, vjetar sejino ime. Nanese i s asfalta 'mulicu' i 'kopilanku'. Te riječi reskije putuju od loših usta do moga srca. Presamitim se u prsima da izdahnem očev bijes i ostanem na majčinoj zemlji. Trebam ih, a sam Bog zna da bih ubio. Dam si tren, dovoljno, prije no što mi uplakana kćer bane u krilo. Onda u meni zaiskre sestra i majka, i prosto znam kako to blago zagrliti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.