Kolumne

subota, 26. kolovoza 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Ljubav na kocki

Piše: Božana Ćosić

Eh, tako je to. Kada ti krene padneš, pa se podigneš i opet krene pa padneš  i tako u krug. Valjda je to normalno i valjda su padovi sastavni dio života. Već sam stoput pričala o svojim mukama i sebi samoj išla na živce, ali ljudi moji, ne mogu vam pričati bajke kada ih nema u mom životu.

Nakon uspješnog otvaranja Glamura desila se nesreća koja je na koncu riješena. I opet je sve kako i treba biti, ali vratili su se i stari problemi.

Jedan od problema je činjenica (koju nitko osim mene ne želi priznati), da su se počeli motati čudni likovi i da ih je sve više. Pa čovječe, na kraju će Glamur postati okupljalište propaliteta. I sad, što god mislili, ja se ne mogu oteti dojmu da je riječ o osobama koje su zalutale i od života napravile cirkus. Kako drukčije nazvati nekoga čiji se život vrti oko opijata i svega što oni donose? Žalosti me kada vidim kako si ljudi uništavaju život. Ali tu ne mogu ništa osim pokušati bilo kako odvratit ih od Glamura što će biti vrlo težak posao.

Drugi problem je Boris. Ne, nije napadan, svaki mu je korak diskretan i nekako je drukčiji što me zapravo najviše muči. Istina je da sam ga voljela. Istina je da nam je veza bila sve samo ne ono što je trebala biti. Istina je da sam patila nakon prekida, ali istina je i da sam ga preboljela i posve se ohladila od njega. Volim Hrvoja i to nikada neće biti upitno, ali... osjećam se čudno. Najgore je što sam počela razmišljati što bi bilo da je oduvijek takav kakav je sada. Što bi bilo da nije bio kreten? Možda bismo još uvijek bili u vezi ili već i vjenčani. Tko zna, jer zbilja, da je u to vrijeme bio ovakav, nikada ne bismo prekinuli. I... počelo mi se dešavati gotovo sve ono što se dešava kada se u nekoga zaljubite. Osjećam njegov pogled na sebi, čujem želje njegova srca. Svaki put kada stupi u Glamur oblije me znoj i trnci mi kliznu tijelom. I vjerovali ili ne, jedan dan sam posve svjesno uspoređivala Hrvoja i njega i to na sve moguće načine uključujući i fizički izgled. Tada sam poželjela nestati, doslovno nestati, jer, na imaginarnoj listi usporedba, Boris je itekako prednjačio naspram Hrvoja. Nevjerojatno, ali sve što sam vidjela u Hrvoju i što ga je činilo savršenim, počelo je nestajati poput balona od sapunice. Najednom su do izražaja došle njegove mane i zapitala sam se što mi se dešava. Jesam li se ponovno zaljubila u Borisa? Jesam li sve samo umislila? Ne znam i mislim da ću teško doći do odgovora, ali u jedno sam sigurna: Postala sam izuzetno zločesta i nepravedna prema Hrvoju. Nije zaslužio ništa od ovoga što mu u mislima serviram.

Bojim se sebe i svojih misli. Ne želim stavljati ljubav na kocku, a to nesumnjivo činim.

Kažu da se ljudi ne mijenjaju, da uvijek ostaju isti. Znači, uistinu postoji velika mogućnost da Boris sve samo glumi, a ja zbog te obične glume stavljam pod povećalo sve što sam s Hrvojem izgradila.

I što mi je činiti? Zna li itko odgovor?

Nema komentara :

Objavi komentar