Osvrćem se često,
al' nigdje ničeg nema
tek korake mi teške
tiha sjena prati…
I pitam se često,
pitam se sto puta
na kraju ovog hoda:
je li bilo vrijedno
koračati mukom
i trpjeti bijedno?
Odsluženom konju
još je vrtjet rudo,
pod kopitam zrnje,
al' pljeva se praši,
i pitam se često,
pitam se sto puta
je li bilo vrijedno?
Moj se kamen
s brijega
već kotrlja, pada…
i čemu još se nada
moja duša meka –
umorno mi tijelo
od puta daleka
i korake mi teške
tek tiha sjena prati,
i znam:
kad ja stanem
i ona će stati.
A tada bih htjela,
htjela samo jedno,
još bi znati htjela
je li bilo vrijedno?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.