Kolumne

subota, 3. lipnja 2017.

Milica Lesjak | Bak


Bak - Osobna arhiva
Zovem se Bak, od milja me nazvaše Bakota. Jednom sam bio mlad i lijep. Za neke možda previše bradat i brkat, ali brci i brada su oduvijek bili simbol muškosti. Bio sam i voljen. I sretan. Dobro, možda malo nadobudan, ali se to od pravog frajera i moglo očekivati. Ništa od toga više nisam. Ne samo da nisam, više me i nema. Umro sam. Odoh i ja u „vječna lovišta“.

Imao sam buran život. Ah, to su bila vremena. Čitav svijet mi je bio pod nogama. A moj svijet su bile cvjetne livade, zeleni proplanci, strništa, kukuruzišta i ON – moj prijatelj. Naučio me svemu što sam znao – kada juriti, tražiti, nositi i donositi, a kada samo mirno sjediti i gledati. U početku nisam baš bio dobar đak. Mlad, snažan, a oko mene zov divljine.

Neekoliko puta sam pobjegao. Vraćao sam se pokunjeno,  znao sam da slijedi kazna – ne daj Bože , nije bilo batina, ali nije htio sa mnom razgovarati i po nekoliko dana, a to je značilo – nema druženja, igre, maženja. Teško sam podnosio ignoranciju.


Drugi put je bila kriva susjedova Dona. Zavela me. Tako dugo i milo me je gledala kroz ogradu, ponekad uzdahnula, zacvilila a to je bio poziv – što drugo? Preskočili smo ograde i pobjegli. Nezaboravna avantura. Nisam joj ostao vjeran. Pojavila se jedna Alma nisam joj mogao odoljeti. Vremenom sam se opet htio vratiti prvoj ljubavi, ali me nikada više nije pogledala. Našla je nekog drugog džukca, a ja sam dugo patio i bio pseći ljubomoran.

Sljedeća nepodopština je bio očerupan susjedov pijevac. Pasje mi časti, nisam bio kriv. Volio sam ja koke, ali ovaj gospodin je ostavio svoje djevojke, preskočio ogradu i počeo očijukati s našima. E pa ne može, malo počupanog perja mu je bila opomena da ode tamo gdje pripada.

Napokon sam savladao gradivo – što smijem, a što ne – položio sam malu maturu, pa lovačko krštenje, a onda je počelo uživanje u životu. On i ja. Bila je to obostrana ljubav.

Onda je ON otišao. Više ga nije bilo. Slomila me tuga. Ponekad sam i glasno zavijao, spavao sa jednom zelenom čizmom . Čekao. Nisam dočekao. Pao sam u depresiju i utjehu pronalazio u hrani. Postao sam debeo i trom. Nisam bio ugodno društvo za šetnju s povodcem. Trebala mi je sloboda, širina, akcija. Zbog neposluha nisam više mogao iz dvorišta van. Tada je i počelo moje nestajanje. Ništa me više nije zanimalo, jeo sam i spavao, izgubio interes za boje i mirise. Umro sam kao stara, olinjala džukela, kvrgav i krastav. A bio sam pravi princ, lijep i mlad. Eh, nije ni pseći život uvijek lak.

Nema komentara :

Objavi komentar