Enes Halilović | Svećenik, ratnik i pjesnik – sve u jednome

Pjesnik!? Pjesnik nije samo čovjek; on je nit istančane duše preko koje nastaje melodija živih riječi. Pjesnikom ne možeš postati; za pjesnika moraš biti rođen. Mnogo je putova koji usmjeravaju čovjeka do njegovih granica; put pjesnika, putovanje je na granicu svih granica.

Ni ti koji uzimaš ove stihove
Nisi probuđen svojom voljom.
Niti ja pišem radi sebe.

(PRELUDIJ)

Pjesnik utire put drugima poput  maga koji tumači volju gromovnika nesebično usmjeravajući živa bića da spoznaju granice. Vrlo često, pjesnik je opomena, ali opomena iz ljubavi i brige, a ne odmazde i srdžbe.

Taj bludni, taj ludi Neron
Iz hramova uzimao bogove od zlata,
Pa ih pretapao. Trebalo mu zlato.

(ONI KOJI UMIRU)

Pjesnik je ponekad Neron, ali ne iz obijesti i osvetoljubivosti, već iz ljubavi prema čovjeku i ljudskom rodu.  On iz hramova uzima bogove od zlata i pretapa ih u obličja razumljiva uplašenom čovjeku i njegovom poimanju svijeta oko sebe. Pjesnik ne diktira, pjesnik ne stvara u industrijaliziranoj klimi; pjesnik progovara kroz periode šutnje, kada svijet utihne u unakrsnoj vatri zabluda i kolektivne patnje. On je „kastrat“ odvojen od materijalističko-animalne čežnje i požude koja remeti um i uzburkava srce na krivi put da bi prizvao i uprizorio najljepši zvuk svemira. On vidi kroz tišinu sebe i piše po zidu vlastitom krvlju; on tumači i stvara:

Čupa kose nad zgarištima
I lije suze po kamenju hramova razidanih.
I kune
Vladare i vojskovođe
Sveštenike i kurve.

(RUŠEVINE)

On je temeljna farba koja ne može ishlapiti ni na kakvom žarkom suncu.

I domar odmori ruke.
Sutradan, na zidu ugledaše
Nečiju krv.

(TEMELJNA FARBA)

Pušu vjetrovi, svemir se okreće i izokreće na sve strane. Mijene svemira, udaraju po tipkama čovjeka koji osjeća i čuje. Duša pjesnika  se okreće za vjetrovima astralnoga. Vjetrovi pušu, a on s limenoga krova jeca, opjevavajući sudbinu čovjekovog puta.  Na ruševinama  masa, pjesnik pjeva i nariče bijedan i sam.  On mora pjevati i naricati jer svemir tako hoće poroditi svoju riječ i misao među ljude.

Ispeo se petao na kuću,
stao pred vetrokaz
koji škripi
i pita petla limenog

Zašto ti ječiš?
Zašto nikad ne pevaš?

A ovaj veli
Zato što moram da se okrećem
tamo kud vetar duva.

(BUSTROFEDON II)

Pjesnik je učitelj, vođe, svećenik, on mora znati, ubiti i stvarati. Strašna sila svemira što udara u tipke čovjeka s „dušom“, ne ostavlja ga samog. On je njezin,  a ona njegova.

Prije polaska smo joj sakrili ždrijebe,
Još bi ona mogla da ga traži.

(LEGENDA O HEROINI)

Pjesniče ti si čudo! I kada se crijeva ovog svijeta spetljaju u neraspetljiv čvor, ti si tu da sve vratiš na svoja mjesta  . Tebe će razvlačiti, udarati i gnječiti za čovjeka, za ljudstvo. Ti si mag i svećenik, dušmanin minioznosti čovjeka nasuprot monumentalnosti maćehe Zemlje. Pjesniče ti nosiš najteži teret među ljudima.

mnogo puta je imao zapetljaj creva
pa mu se smučiše lekari i operacije.
Rekao bi sinovima da ga zavežu za volujska kola,
A kola da spuste niz brdo.
Tako bi se istruskao i creva bi se razvezala,
vratila na svoja mesta.
Ustajao bi, potom, nasmejan, i rekao:
Sad sam kao momak.

(NO COMMENT)

Pjesnikom ne postaješ; pjesnikom ne odabireš biti; pjesnikom se rodiš po sili i volji svemira.