Kolumne

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Robert Janeš | Iz života plavog marlina i tigraste medonjice


Jureći vijugavo neki dan žalom, spotaknem se
o leđimice ispruženog plavog marlina.
Iz labirinta tuđih snova netom probuđen gubitka oćutak
dogmiže kao psihotični crv izvađene utrobe.

U sjećanje se Ernestove ribe sunovratim -
stalan poput pjene na izdahu plavetnila
pred pramčanom statvom smanjujem brzinu
zbog mjehurića uslijed kavitacije, što izazivaju bol
izvjesnu poput praznine u koju uskačem
samo da bih začuo leptira kako uz glasan krik
ultrazvučnog vala kojim brani se od šišmiša
krilima hvata vjetar u zujanju hajmice,
koristi ih kao palice za bjesomučno udaranje bubnja
nadomak mitnice zemlje, mora i neba gdje pjeva
tigrasta medonjica pjesmu riba i leptira,
pjesmu svih nas bez nacije


(krvavim očima birokracije i tehnokracije nevidljivih):
braćo Titani i sestre Titanide, iz umjetnih zglobova ustanite,
iz automobila, zrakoplova i raketa izađite, sa satelita se spustite
povratite nam Zlatno doba bez vlasti i pravila,
bez potrebe za pravdom,
u doba kada ljudi sve ispravno činjahu!

Jureći vijugavo jutros žalom,
(a možda to bješe nogostup)
spotaknem se tako o tijelo Gabrijelovo,
vlastitom sabljom rastvorene utrobe da iz nje izrasta čičak
s čijeg će cvijeta pjevati Urijela. Ali bubanj udara i udara:
daje se na znanje, daje se na znanje...

Pjesma sve tiša, udarci sve jači,
s vrata prostora s posebnim potrebama daje se na znanje:
ovakav život, ovakav san - to je obično borniranje!*
_________________________________________________

* bornirati:
1. opšivati ukrasnim vrpcama, trakama, gajtanima
2. činiti koga ili što ograničenim, ograničavati komu vidike
3. bornaija - nick pod kojim sam pisao pjesme u bezimenoj ulici

Nema komentara :

Objavi komentar