Ono doba dana kada je noć...
Kada nema sjena; ni dugih; a ni kratkih
Ni na nebu, ni na zemlji
Ono doba kada prazna čaša na pisaćem stolu pored kreveta kao jedra ljubavnica pohotno vapi za dobrim crnim vinom
Bethoven, mjesečeva sonata na akustičnoj gitari
Ono doba kada prijateljstva bdiju nad usnulim prijateljima vezanim kao zakletva
Ono doba kada ljubav plamti nad usnulim ljubavnicima golim kao istina
Ono doba kada sam iskren dio svog vlastitog postojanja
U kome sam i voz, i stanica; i kondukter svim putnicima mog života
Doba je to, ...da....to doba
Baš za mjesec, i sonatu mu posvećenu; kao i gutljaj vina opojnog kao ljubav
Ona prava; jedina; gola; tiha a spaljuje čula
Ona o kojoj ne mislim; ne vidim ju, ne udišem
Kao što ni u vazduh ne vjerujem
Jer živim
Diraj me, ti struno-sestrice mila
Razgali i umiri
Kočijaš ne vozi moju kočiju u ovo doba
Jednom će i na mene kapati znoj sa crnih sapi
Ali ne sada; u ovo doba
U ime Ludwigovo podižem čašu
Milu kao prvi zamršeni uvojci pod mojim prstima
Orošenu kao pogled prvog poljupca
Duboko u meni
Za sva moja doba
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.