IZIGRANI
Piše: Jelena Hrvoj
S obzirom na to da sam donedavno imala tek neznatan broj knjiga distribuiranih u knjižnicama unutar Hrvatske, nisam se odviše zamarala činjenicom da te se za iste dobiva i naknada na posudbu koja se obračunava na godišnjoj razini.
Ukratko, zbraja se broj posudba putem sustava ZAKI, CROLIST i METEL. Za one koji nisu informirani - to su umreženi sustavi knjižnica putem kojih se evidentira broj svake posudbe. Barem bi tako trebalo biti. Tu je i HAA, Hrvatska autorska agencija.
Za početak moram napomenuti da je, iako se radi o umreženom kompjutorskom sustavu, brzina obračunavanja posudbe jednaka brzini mrtvog puža. U ovome trenutku tek bi trebale počele isplate za 2014. godinu.
Znatiželja me odvela da provjerim posudbe svojih knjiga, i iskreno, imala sa što vidjeti. Premda „Durgina kuća“ nije bila objavljena do 2015. godine, imam „Štorku“ koja je objavljena 2014. godine. Pogodite, koliko je posudba registrirano u 2014. godini? Samo tri! Istina, knjiga nije zastupljena u mnogim knjižnicama, ali provjereno znam da je posuđena više od tri puta. U tom sam trenutku krenula malo dublje proučavati. Prvo što mi je zapelo za oko bila je činjenica da dosta knjižnica nije uopće registriralo moje knjige. Neke od tih knjižnica postoje u sustavu, dok neke ipak ne. Kako se onda može uopće napraviti obračun posudbe ako je sam sistem registracije autora i njihovih djela toliko aljkav? Gdje je nestao broj posudba u finalnom obračunu ako autori znaju da su posuđivani više puta? Ovo se sada ne odnosi isključivo na mene.
Otvorite li javnu listu popisa domaćih autora koji su ostvarili pravo na naknadu, uskoro će vas nešto „poškakljati“ u oku. Postoje mnoge nelogičnosti u posudbama. Kao što su na primjer: knjige nekih autora, sudeći prema listi, posuđivane i do 60 puta dnevno (?) kroz 365 dana u godini. I kako to da se broj posudbi, u odnosu na prijašnju godinu gotovo podvostručio? No, dobro, u Hrvatskoj ima podosta knjižnica, ali kako god da se računa, u tome nema logike. Na sve strane se piše i priča da se čita sve manje a ovakva „evidencija“ posudbi govori nešto sasvim drugo! Svaki knjigoljubac će shvatiti o čemu pišem. Neki su pak drugi naslovi, među kojim su djela itekako poznatih i cijenjenih autora, nalaze daleko prema dnu ili sredini liste. Kako je to moguće ako se te iste knjige nalazi na listi obvezne lektire? U takvom trenutku se osoba ne može zapitati ništa drugo osim: Je li moguće da se i ovdje sve vrti isključivo oko novca? Što je pravedno? Zar se te knjige toliko manje posuđuju, ili se, kao što je već odavna poznato, ne čitaju jer je njihov sadržaj daleko lakše prepisati s Interneta?
Po kojem sistemu se vrši obračun? Može li biti logično da slikovnice koje imaju dvadesetak stranica (nikako ne podcjenjujem vrijednost slikovnica kao jedan od elemenata prvih susreta djece s knjigom) ali, evo primjera: Na dječji odjel dođe majka s djetetom koje još samostalno ne zna čitati i posudi odjednom četiri slikovnice, isti ili naredni dan ih vrati. I te iste slikovnice idu u onaj isti obračun broja posudbi kao knjige za djecu (od pedesetak ili više stranica), koja znaju sama čitati, koje se nalaze na listi obvezne lektire i za čitanje istih treba potrošiti daleko više vremena od jednog dana. Sad će se mnogi pitati – pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što se mnoge knjige na listi obavezne lektire, (čak i one s količinom teksta koji se pročita za vrijeme doručka) MORAJU posuđivati i samim time im se na legalan način povećava broj posudbi. Iza toga slijede knjige koje djeca zbog svojih drugih školskih obaveza, čitaju i po dva tjedna. Po tome se vidi neravnopravnost vrednovanja rada među autorima koji u pisanje knjige ulože tjedne, mjesece ili više, i čije knjige i onih kojima za to treba daleko manje, na primjer, jedno poslije podne. Zatim slijede knjige koje su na listi izborne lektire i koje se itekako rado posuđuju i čitaju jer djeca za njih ne osjećaju toliko velik pritisak „moranja“. Čast izuzecima. Nešto u tom sistemu očito ne valja. O tome bi trebalo itekako razmisliti.
Pitam se, kako to da se na policama mnogih knjižnica, kako na odjelima za odrasle tako i na dječjim odjelima, gdje se nalaze najposuđivanije knjige, najčešće NE NALAZE one za koje evidencija tvrdi da su najposuđivanije?
Upoznata sam s činjenicom da su se mnogi autori, svih žanrova sa širokom lepezom čitateljske publike, našli osobno povrijeđeni, zakinuti iz kojekakvih razloga. Dovoljno je "pješice" napraviti provjeru u knjigama ubilježenih posudbi knjiga nekih autora. I što se dešava? Evidentno je da su knjige, u samo nekoliko većih knjižnica koje jesu na listi (i time bi trebale biti u sustavu evidencije posudbi), posuđivane daleko češće nego se to vidi kroz gore spomenute izvore kroz cijelu godinu. Gdje su se u cijelom tom sistemu izgubili toliki podaci o posudbama?
No, svaki njihov pokušaj borbe za ono što im pripada dovodi do slijepe ulice. I opet - Zašto? Zato što kod nas samo teoretski postoji sustav koji štiti prava autora. Govori li se o tome javno? Ne. Imaju li autori snage izboriti se za ono što im po svakoj logici pripada? Nemam pojma. Jedino što znam je da, iako je broj posudbe mojih knjiga malen, osjećam se izigrano i poniženo. I jako dobro znam da nisam sama.
Obavijest o evidentiranju javne posudbe u hrvatskoj za 2013. i 2014. godinu
Piše: Jelena Hrvoj
S obzirom na to da sam donedavno imala tek neznatan broj knjiga distribuiranih u knjižnicama unutar Hrvatske, nisam se odviše zamarala činjenicom da te se za iste dobiva i naknada na posudbu koja se obračunava na godišnjoj razini.
Ukratko, zbraja se broj posudba putem sustava ZAKI, CROLIST i METEL. Za one koji nisu informirani - to su umreženi sustavi knjižnica putem kojih se evidentira broj svake posudbe. Barem bi tako trebalo biti. Tu je i HAA, Hrvatska autorska agencija.
Za početak moram napomenuti da je, iako se radi o umreženom kompjutorskom sustavu, brzina obračunavanja posudbe jednaka brzini mrtvog puža. U ovome trenutku tek bi trebale počele isplate za 2014. godinu.
Znatiželja me odvela da provjerim posudbe svojih knjiga, i iskreno, imala sa što vidjeti. Premda „Durgina kuća“ nije bila objavljena do 2015. godine, imam „Štorku“ koja je objavljena 2014. godine. Pogodite, koliko je posudba registrirano u 2014. godini? Samo tri! Istina, knjiga nije zastupljena u mnogim knjižnicama, ali provjereno znam da je posuđena više od tri puta. U tom sam trenutku krenula malo dublje proučavati. Prvo što mi je zapelo za oko bila je činjenica da dosta knjižnica nije uopće registriralo moje knjige. Neke od tih knjižnica postoje u sustavu, dok neke ipak ne. Kako se onda može uopće napraviti obračun posudbe ako je sam sistem registracije autora i njihovih djela toliko aljkav? Gdje je nestao broj posudba u finalnom obračunu ako autori znaju da su posuđivani više puta? Ovo se sada ne odnosi isključivo na mene.
Otvorite li javnu listu popisa domaćih autora koji su ostvarili pravo na naknadu, uskoro će vas nešto „poškakljati“ u oku. Postoje mnoge nelogičnosti u posudbama. Kao što su na primjer: knjige nekih autora, sudeći prema listi, posuđivane i do 60 puta dnevno (?) kroz 365 dana u godini. I kako to da se broj posudbi, u odnosu na prijašnju godinu gotovo podvostručio? No, dobro, u Hrvatskoj ima podosta knjižnica, ali kako god da se računa, u tome nema logike. Na sve strane se piše i priča da se čita sve manje a ovakva „evidencija“ posudbi govori nešto sasvim drugo! Svaki knjigoljubac će shvatiti o čemu pišem. Neki su pak drugi naslovi, među kojim su djela itekako poznatih i cijenjenih autora, nalaze daleko prema dnu ili sredini liste. Kako je to moguće ako se te iste knjige nalazi na listi obvezne lektire? U takvom trenutku se osoba ne može zapitati ništa drugo osim: Je li moguće da se i ovdje sve vrti isključivo oko novca? Što je pravedno? Zar se te knjige toliko manje posuđuju, ili se, kao što je već odavna poznato, ne čitaju jer je njihov sadržaj daleko lakše prepisati s Interneta?
Po kojem sistemu se vrši obračun? Može li biti logično da slikovnice koje imaju dvadesetak stranica (nikako ne podcjenjujem vrijednost slikovnica kao jedan od elemenata prvih susreta djece s knjigom) ali, evo primjera: Na dječji odjel dođe majka s djetetom koje još samostalno ne zna čitati i posudi odjednom četiri slikovnice, isti ili naredni dan ih vrati. I te iste slikovnice idu u onaj isti obračun broja posudbi kao knjige za djecu (od pedesetak ili više stranica), koja znaju sama čitati, koje se nalaze na listi obvezne lektire i za čitanje istih treba potrošiti daleko više vremena od jednog dana. Sad će se mnogi pitati – pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što se mnoge knjige na listi obavezne lektire, (čak i one s količinom teksta koji se pročita za vrijeme doručka) MORAJU posuđivati i samim time im se na legalan način povećava broj posudbi. Iza toga slijede knjige koje djeca zbog svojih drugih školskih obaveza, čitaju i po dva tjedna. Po tome se vidi neravnopravnost vrednovanja rada među autorima koji u pisanje knjige ulože tjedne, mjesece ili više, i čije knjige i onih kojima za to treba daleko manje, na primjer, jedno poslije podne. Zatim slijede knjige koje su na listi izborne lektire i koje se itekako rado posuđuju i čitaju jer djeca za njih ne osjećaju toliko velik pritisak „moranja“. Čast izuzecima. Nešto u tom sistemu očito ne valja. O tome bi trebalo itekako razmisliti.
Pitam se, kako to da se na policama mnogih knjižnica, kako na odjelima za odrasle tako i na dječjim odjelima, gdje se nalaze najposuđivanije knjige, najčešće NE NALAZE one za koje evidencija tvrdi da su najposuđivanije?
Upoznata sam s činjenicom da su se mnogi autori, svih žanrova sa širokom lepezom čitateljske publike, našli osobno povrijeđeni, zakinuti iz kojekakvih razloga. Dovoljno je "pješice" napraviti provjeru u knjigama ubilježenih posudbi knjiga nekih autora. I što se dešava? Evidentno je da su knjige, u samo nekoliko većih knjižnica koje jesu na listi (i time bi trebale biti u sustavu evidencije posudbi), posuđivane daleko češće nego se to vidi kroz gore spomenute izvore kroz cijelu godinu. Gdje su se u cijelom tom sistemu izgubili toliki podaci o posudbama?
No, svaki njihov pokušaj borbe za ono što im pripada dovodi do slijepe ulice. I opet - Zašto? Zato što kod nas samo teoretski postoji sustav koji štiti prava autora. Govori li se o tome javno? Ne. Imaju li autori snage izboriti se za ono što im po svakoj logici pripada? Nemam pojma. Jedino što znam je da, iako je broj posudbe mojih knjiga malen, osjećam se izigrano i poniženo. I jako dobro znam da nisam sama.
Obavijest o evidentiranju javne posudbe u hrvatskoj za 2013. i 2014. godinu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.