Kolumne

subota, 25. veljače 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


U (!) poznavanje

Piše: Božana Ćosić
 

Prije nekoliko dana došao mi je tata iz Njemačke i kao i uvijek donio mi poklon. Ovoga puta je donio mobitel koji me uistinu jako obradovao. Iako radim, moram priznati da si ipak ne mogu priuštiti sve što poželim i da itekako moram gledati na cijene, tako da, takav si vjerojatno nikada ne bih kupila. Ali brzo je euforija oko mobitela splasnula, naime, kako je već bilo krajnje vrijeme da Hrvoja upoznam s roditeljima, ovo je bila odlična prilika pa je mama organizirala večeru. I sve je slutilo na lijepu i ugodnu večeru, gotovo sve.

Večera je bila izvrsna, mama je zbilja odlična kuharica. Ja sam se uredila kao da je večera u vrhunskom restoranu a ne kod mene doma. Hrvoje je donio bocu skupog vina i buket cvijeća za mamu. Upoznali su se i večera je mogla započeti.

Mamin izraz lica bio je više no dobar, mogla sam jasno iščitati da joj se Hrvoje svidio. Isto mogu reći i za tatu, no ono što je uslijedilo pokvarilo je sve moguće: i večeru i atmosferu i dobre namjere... ma sve i to toliko da sam požalila što sam načinila taj korak – bolje da se nikada nisu upoznali...

Primijetila sam da tata gleda Hrvoja kao da ga već poznaje, odnosno, kao da ga se pokušava sjetiti i negdje u sjećanju svrstati. Nije to baš nešto neobično, ta i sama sam se ponekad pokušavala sjetiti gdje sam nekoga upoznala. Nije bilo neobično ni to što se na koncu sjetio da ga je upoznao u restoranu u kojemu oboje radimo, ali, itekako je bilo, ne neobično, nego za mamin pojam ružno i sramotno to što je tata na večeru izveo neku drugu ženu. I tu je nastao problem.

Premda cijelo vrijeme više od svega želim da mi se roditelji pomire i da opet budemo prava obitelj, prihvatila sam njihovu odluku te krenula dalje. To isto tako znači da sam svjesna da postoji mogućnost da se ponovno zaljube. Iskreno, iako s dozom neodobravanja, ipak bih i to prihvatila, jer nipošto nemam pravo miješati se u njihove živote i bilo što im prigovoriti. Teško je to, ali nisam ni prvo ni posljednje dijete rastavljenih roditelja. Ali moja mama je totalno čudna. S jedne strane je prihvatila rastavu jer misli da je tako najbolje za oboje, ali s druge, e tu se ima puno toga za reći... Ljubomorna je i želi  imati potpunu kontrolu nad tatom.

Kada je tata rekao Hrvoju da mu je odnekud poznat i kada ga se sjetio, opisao je ukratko taj susret tako hladno i običnim glasom kao da je to nešto posve obično. I jest obično uzevši u obzir sve činjenice, ali mama se doslovce prenerazila. Nakon tatinih riječi: „Ah, da, ti si šanker u talijanskom restoranu. Donio si piće meni i prijateljici. Točno?“, mama se od ljupke dame preobrazila u naj ljubomorniju klinku.

Uslijedila su oštra pitanja i prigovaranja i iako joj je tata lijepo i mirno pokušavao objasniti da je riječ samo o prijateljici, nije prestajala dok na koncu nije ustao i otišao.

Ne moram ni spominjati koliko mi je bilo neugodno i ne samo meni nego i Hrvoju. Ja sam navikla na mamine ispade, ali Hrvoju je to bilo novi i jako neugodno iskustvo. Tu veče ništa pametno nisam mogla reći pa sam ga jednostavno ispratila uz najobičnije riječi „vidimo se“.

Što reći osim: „Preda mnom je težak dan“. Čeka me razgovor s mamom, tatom i Hrvojem.

Nema komentara :

Objavi komentar