Piše: Božana Ćosić
Prva svađa s Hrvojem na mene je djelovala katastrofalno. Ostavila je dubok i neizbrisiv trag. Slutim da ga neću moći tek tako zaboraviti. Kao da se baš nikada do tada nisam ni s kim posvađala, urezala mi se duboko ispod kože. I sad se nameće pitanje zašto je tomu tako? Zašto sam najednom postala tako osjetljiva pa i zabrinuta. Nije li on negdje onkraj moje svijesti bio, možda ne tek jedan dečko u nizu, ali svakako jedan dečko koji je neplanirano ušao u moj život, što odmah ne znači da će uz mene ostati do njegovog kraja. Svjesna sam svoje ljubavi prema njemu, ali još uvijek nisam posve sigurna da je za zauvijek.
Što se tiče razloga svađe, on još uvijek stoji na jednom mjestu. Odvuklo se to u nedogled što me samo još više čini bijesnom. Taj naš bajan posao doveo me je do toga da si postavljam pitanja, patim i svađam se, a ništa ne garantira da će uspjeti. Kako stvari stoje, ni neće. Naime, sada Antonio neprestano nešto izvolijeva. Usto, iako u svakom slučaju ima više vremena od Hrvoja, uopće se ne trudi pomoći. Čini mi se da je sav teret pao na Hrvoja, ali on to ne želi priznati. No ja mu neću ništa više govoriti. Nema šanse. Samo se dovodim u nezgodnu situaciju, osim toga smatram ga inteligentnim pa sam uvjerena da će jednoga dana reći dosta. Svakako je krajnje vrijeme da se oslobodi iskorištavanja. O da, itekako ga iskorištavaju jer je predobar i jer znaju da će popustiti. Kažu da pametniji popušta i ima u tome istine, ali opet, do kud bi trebalo ići popuštanje? I je li čovjek koji popusti uistinu pametan ako mu se poslije smiju i zaključuju: „Ah, to je onaj koji popušta. Takvog trebamo. Možemo mu se popeti na glavu, a on će pametno popustiti.“
No sve je to za mene nevažno. Postavila sam si prioritete, a oni su ljubav i mir. Niti jedno ne želim izgubiti, a gubim ih, štoviše, ljubav je na klimavim nogama, a mir sam već u velikom dijelu izgubila.
Iako još nismo otvoreno o svemu razgovarali, bojim se da će ispasti još gore. Kladim se da će Hrvoje i dalje inzistirati na poslovnoj ideji, da će i dalje smatrati da pretjerujem te će popuštati Antoniju. A zbog čega? Zbog ideje koja se vjerojatno nikada neće ostvariti.
Teško je to. Teško mi je susretati ga na poslu i držati se na distanci dok u meni sve vrišti i dok mi se srce dijeli na pola. Nije na glas rečeno, ali točno znam što mu se vrzma po glavu. Pušta me da se ohladim ili možda da shvatim i prihvatim svoje greške. Ostaje hladan i vjeruje da će upravo takvo ponašanje pokrenuti me. Ali očito me ne poznaje dovoljno. Neću popustiti jer znam da nisam pogriješila i jer sve to od njega nije u redu. I očito je da smo oboje tvrdoglavi kao mazge. Svaki se drži svoje priče i ne popušta.
Teško je to ljudi moji. Teško mi je živjeti u neizvjesnosti. Ta, možda neizvjesnost i jest najgora u svemu. Grize, grize i ne popušta.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.