Kolumne

subota, 11. veljače 2017.

Ljubica Biljan | Miris ljubavi


Tog ljeta, sasvim slučajno, prala sam kosu šamponom za tuširanje. Niti jedan modni časopis tako nešto ne bi preporučio, a niti jedna žena koja imalo drži do sebe ne bi to smjela napraviti i moram priznati da je i meni samoj dok sam prala kosu tim „neprimjerenim sredstvom“ bilo pomalo neugodno. Kupila sam ga u DM-u i ne sjećam se imena proizvođača, znam da je boca bila poprilično velika, crna a natpis na njoj bio je na engleskom jeziku, ja sam ga prevela kao „afrička kiša“ mada nikada nisam bila u Africi i ne znam kakav je miris afričke kiše, pretpostavljam da nije ni blizu tako ugodan kao miris tog šampona i ako bi baš morao biti miris nekog kontinenta, iskreno, više me je podsjećao na Europu nego na Afriku. No, bez obzira na sve, miris mu je bio opojan i nevjerojatno postojan da sam ga u tjemenu i koži osjećala dugo, čak i nakon intenzivnog plivačkog maratona dok bih se iz mora izmorena izvlačila na plažu i pržila na suncu satima, pa čak i kada bih na sebe nanijela svoj omiljeni parfem, ta „afrička kiša“ tinjala je u mojim nosnicama i stvarala neobjašnjivi osjećaj sreće i euforije u mojoj glavi. Mislim da bi jednostavnije bilo reći zaljubila sam se u taj šampon za tuširanje.

Ljubav se pretvorila u ovisnost, ako je to uopće moguće tim redoslijedom i dolaskom jesenskih kišnih i tmurnih dana, moja je opsesija postajala sve veća. Ponekad bih pokušala zamijeniti „afričku kišu“ nekim novim proizvodom s reklame, namjerno si uskraćujući kupovinu ali uvijek bih se iznova razočarala u sve druge mirise i u kratkom roku vraćala njoj kao zabludjeli pokajnik.

I baš tog hladnog, jesenskog dana kada je moja ovisnost dosegnula samo dno, uđem u „DM“ drogeriju i zaputim se bez imalo oklijevanja, ne mareći za mokre tragove s mojih cipela koji su ostajali iza mene na čistim sjajnim i bijelim pločicama, ravno prema polici s kupkama i šamponima za tuširanje, dohvatim „afričku kišu“, podignem čep nepotrebno se pretvarajući da isprobavam nepoznati proizvod i udahnem punim plućima miris svoje sreće i potpuno omađijana i zadovoljna nastavim opušteno razgledati sve okolne police i zadržah se malo dulje kod pasta za zube na trećoj polici od police sa šamponima. S malih neprimjetnih zvučnika dopirala je glasna pop glazba svjetski poznatih izvođača i ja sam u veselom ritmu tiho pjevušila poznate hitove kada mi pažnju privuče glasno hihotanje mlade žene. Radoznalo pogledam u tom smjeru. Žena je stajala pored police sa šamponima, nisam joj mogla odrediti godine, možda je imala trideset, a možda i više, bila je lijepa, visoka i vitka brineta, u uskoj sivoj haljini i cipelama na visoku petu. Pored nje je stajao isto tako visok ali plav, tek nešto stariji od nje, muškarac kojemu su oči sjale, a nasmijano lice blistalo od sreće. Gledao je čas u njeno lice, a čas u njeno tijelo. Ona je nesvjesna svojih kretnji koračala u polukrugu ispred njega, i glasno se smijala na sve što god je on govorio. Bili su zaljubljeni, bilo je jasno čak i s treće police od njih. Privučena njihovom srećom ili samo iz čiste radoznalosti, primaknem se bliže kako bih čula njihov razgovor.

- Ne smijemo se tako smijati. – reče muškarac. – Znaš kako se to odmah vidi. – nastavi govoriti i svojom rukom pokuša vratiti nasmijane obraze u ozbiljan izraz lica ali mu to ne uspije.

- Da. – reče žena gledajući u njega kao začarana i ponovno se zahihoće.

Muškarac se nasmije i poravna objema rukama kosu kao da je pred ogledalom. Ona odvrati pogled od njega, pogleda na policu i reče glasno: - Vidi, afrička kiša!

- Aha – reče muškarac promuklim glasom, primaknuvši joj se bliže, jedva se suzdržavajući da ju ne dotakne.

- Pomiriši! – reče žena gurajući mu djetinjasto otvorenu bočicu pod nos.

Ja prestadoh disati, od silne neizvjesnosti i od same spoznaje da su tajni ljubavnici s druge strane police, uhvati me silna panika da će ih netko vidjeti kao što ih vidim i ja, pa nespretno počeh petljati po polici s lakovima za kosu stvarajući buku kako bih ih omela i vratila u stvarnost.

- Ljepše mi mirišiš ti. – reče muškarac gledajući ju u oči.

- Light Blue. – jedva izusti žena i nespretno ispusti bocu šampona na pod.

„Afrička kiša“ razli se po pločicama kao Nil, ja vrisnuh, žena nemoćno pogleda u muškarca, pa u mene.

- Idi. – reče mu ona nježno.

- Čujemo se poslije – reče on još uvijek nasmijanih obraza i nevoljko krene prema blagajni pokupivši uz put s police vodicu za ispiranje usta.

Jedna trgovkinja brzo donese kantu s vodom i obrisa pod, a žena uze s police novu bocu mojeg omiljenog šampona za tuširanje i ne gledajući više u mene zaputi se laganim elegantnim koracima prema blagajni.

Ja ostadoh stajati nekoliko trenutaka pokraj lakova za kosu osjećajući kako mi srce još uvijek lupa kao ludo, a potom nečujno i gotovo na prstima, produžim prema odjelu s parfemima. Našpricah si prvo na zapešće parfem iz „testera“, miris je bio opojan i nježan u isto vrijeme, nosnice mi se napuniše i ja osjetih istu onu sreću i zadovoljstvo kao nekada od „afričke kiše“, potom s police uzmem zapakirani “Light Blue“ i stavim ga u košaru, hrabro izvadih „afričku kišu“ iz svoje košare i odloživši ju na policu bez imalo grižnje savjesti krenem zaneseno, nasmijanih obraza prema blagajni.
Ljubavnici su već davno bili otišli.

Nema komentara :

Objavi komentar