Kolumne

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Mirjana Radman | Možda ti kiša nešto dobro i donese!


Već duže vremena šuškalo se na našem malom otoku da će doći novi svećenik. Pričalo se da je završio psihologiju i fundamentalnu teologiju na prestižnom Sveučilištu Gregoriana u Rimu i da se radi o velikom duhovnom vođi i iscjelitelju i da upravo kao takav pripada skupini svećenika koji nose naziv dijecezanski.

Ljudi su se radovali, ali i strahovali. Radovali su se njegovoj iscjeliteljskoj pomoći, a oni koji su strahovali, strahovali su da bi mogle biti razotkrivene njihove krinke, pogotovo one o njihovu lažnom moralu koji su skrivali optužujući druge, a najčešće su gadili upravo oni koji rado griješe kad im se ukaže prilika za to.

Sad je to bila glavna i najvažnija tema razgovora pa čak i nevjernicima koji su nevoljko išli, ili čak nikada nisu hodili, na misno slavlje.

Obuzeti iščekivanjem često su razgovarali o toj temi sa starim i njima dobro poznatim dosadašnjim župnikom na kojeg su se starije generacije toliko naviknule. Čak su ga smatrali članom svoje obitelji, pa i oni mlađi, za sve njih on je bio od pamtivijeka jedan jedini. Stari župnik poprilično oronuo, bolest ga pritisnula, više nije imao drugog izbora, ni načina, nego po svojoj volji i odredbi ordinarijata napustiti službu i otići u samostan.

Stara Filomena, najstarija među mještanima malog otoka, s uzdahom i suznih očiju govorila je: Sve ima početak i kraj. Zatražila je od starog župnika prije njegova odlaska da joj da bolesničko pomazanje vjerujući da je on jedini koji zna njezine jade i nevolje, da mu neće morati puno govoriti, čak ne treba ništa ni reći jer je on dovoljno upućen u probleme svakoga svog župljanina.

Mlada Nađa živjela je sa svojom majkom i trogodišnjom kćerkicom Ninom u skromnoj kamenoj kućici. Nađu je određena skupina ljudi poštovala, a oni koji su govorili o moralu, nekako su je čudno i naizgled sa žaljenjem promatrali. Kako u kući nije bilo odrasle muške osobe, žene koje su živjele same uvijek su izložene pričama i pogledima, pogotovo one lijepe i mlade kao Nađa koja se svojim pomalo aristokratskim držanjem i izgledom činila nedohvatljivom. Nađu su pojedinci promatrali uvijek budnim okom, upravo zbog neobične i osebujne ljepote koja je Nađu krasila izvana i iznutra, a oni su mogli samo o njoj maštati. Tražili su razloge za priču, pogotovo mlade žene, ljubomorne i neostvarene, davale su joj loše epitete kojima su u nekim trenucima hranile svoju dušu i nastojale u očima svojih partnera okaljati lijepu Nađu nazivajući je bludnicom koja je donijela na svijet malu mulicu kojoj se ne zna čak ni očevo ime.

Muškarci da bi udovoljili svojim partnericama, ne svojom željom, smijali bi se preko svoje volje, onako usiljeno, i još više pričom sladili usta svojim partnericama, ostavljajući gorak okus u svojima.
Nađa je bila svjesna tih priča, ali uvijek se držala odmjerenom i samozatajnom. Razgovore je vodila tako da nikada nije spominjala druge u negativom smislu. Tim svojim načelima, kojih se ponekad nerado držala, još više je bivala trn u oku mještankama i još više davala povoda priči koju su one prepričavale onako kako im je odgovaralo samo kako bi u konačnici stvorile ružnu sliku o lijepoj Nađi.

Nađa je živjela s majkom razvedenom već duži niz godina, bez oca koji ih je rijetko posjećivao u početku, na koncu nikako. S kćerkicom izvanbračnom i majkom raspuštenicom, pobjegla je na ovaj mali otok da zamete svaki trag onome koji se kleo da je voli kao zjenicu oka svoga, jedinu i nezamjenjivu. Ostavio je, kako je rekao, zbog svojih roditelja koji su se protivili njihovoj vezi, i oženio se drugom po izboru onih koji nisu nikako Nađu prihvaćali, a koja je odgovarala statusu i ugledu bogate obitelji Knezović.

Ta bogata obitelj Knezović imala je jedinca sina koji je trebao naslijediti veliku obiteljsku tvrtku. Uz sve to, nikako nisu mogli dopustiti da lijepa Nađa uđe u obitelj kojoj može narušiti ugled svojom skromnom biografijom, i kojoj osim lijepog izgleda i obrazovanja, majke šalturice-priljepka i malog jednosobnog stančića u kojem su njih dvije same živjele u predgrađu velikoga grada, nije mogla ništa više ponuditi.

I, tako kada je Nađa prihvatila tu bolnu istinu i doživjela veliko razočaranje od svojeg voljenog, uz to, nakon prekida, doznala je da je u drugom stanju. Odlučila se na težak i neizbježan korak. Predloživši majci da prodaju svoju skromnu i jedinu nekretninu, pronađu mir, i što prije zaborave sve ono loše što ih je snašlo: Što dalje, to bolje, bilo je za njih jedino ispravno rješenje. I upravo iz tog razloga su se doselile na mali udaljeni otok. Udaljen dovoljno da u jednom danu čovjek ne može poći i vratiti se na početnu točku. Majka je poštovala želju svoje kćeri jedinice bez prigovora i bez oklijevanja, jednostavno je i lako prihvatila jer i sama je znala što znači biti ostavljena i napuštena u svojoj ranoj mladosti.

Nađa je obukla svoju crnu haljinu do polovice listova, ogrnula crni veo oko svoje duge kestenjaste kose ispod kojeg se vidjelo bijelo lice i tamnozelene oči, oči tuge, beživotne, bez nade. Ušla je u crkvu ponizno, spustila glavu, lagano i odmjereno krećući se, ne gledajući ni lijevo ni desno, nego naprijed. Našla se pred likom Blažene Djevice Marije. Suze su joj navirale na oči, one koje iz dubine duše izviru. Ako ih potiskujemo, na duši i ostaju. Njezine suze počele su padati kao što padaju kapi kiše kad crni oblaci raščišćavaju put sunčevim zrakama. Osjećaj olakšanja bio je pomiješan s tugom. Nije osjećala gorčinu,onu tešku i tromu s kojom je ušla. Zatim je sjela u drugi red, ne preblizu, nego onako da može pratiti misno slavlje, a opet da ne bude uočljiva. Glavu je držala napola spuštenom, ponavljajući jedne te iste riječi: Blažena Djevice Marijo, smiluj nam se. Kad je u jednom trenutku podignula pogled, bila je okružena mnoštvom ljudi ispred i iza sebe. Crkva je bila puna do posljednjeg mjesta. Ponovno je spustila glavu skrivajući se od pogleda znatiželjnika. Najedanput je čula dubok prodoran muški glas i u tom trenutku su se uznemirila sva njezina prigušena osjetila. Naglo je podignula pogled. Prizor je bio zapanjujući. Ispred nje se stvorilo čvrsto muško lice, lice koje odaje samopouzdanje, čvrst stav, lice novoga, relativno mladog svećenika. Raširio je ruke i blagi pogled uputio Nađi: I Bog se ponekad s nama našali. Nađa je u tom trenutku osjetila nekakvu čudnu i neobjašnjivu nelagodu kao da čini nešto neprimjereno i zabranjeno, a u isti mah kao da želi da zavijek ostane zarobljena u pogledu nepoznatoga govornika. Obrazi su joj žarili, dlanovi se znojili, ni sama nije znala zbog čega; jedina prihvatljiva spoznaja bila je da se time, što se upravo njoj događa, obistinila priča mještana. Da je uistinu riječ o karizmatiku govori Nađino neobično stanje duha koje odvraća tugu i gorčinu. Zvonile su joj majčine riječi u ušima: Znaš Nađa, dijete drago, dobro bi bilo poći tom svećeniku. Možda ti pomogne. Nemaš što izgubiti. Ionako smo se udaljile od crkve i Boga. Bez vjere je čovjek izgubljen na ovim zemaljskim prostranstvima.

Nakon misnog slavlja Nađa se uputila k njemu u sakristiju.
Lagano pokuca na vrata, gotovo nečujno. U trenutku nesigurnosti da li da ponovno pokuca ili da se vrati natrag, ugleda mušku ruku dugih profinjenih prstiju, visokog stasa, prekrivenu zelenom haljom. Nađa duboko udahne gledajući napola prema gore. Kad mu na nogama ugleda apostolke, nasmiješi se u sebi tiho i zadovoljno.

Znao sam da ćete doći, rekao je sigurno. Ponovno zbunjena tiho je izgovorila laž: Trebam pomoć za majku. Nasmiješio se i dodao: Vama je pomoć potrebnija. Osjetila je da joj ponovno obrazi žare. Govorila je nekako suvislo. Bojala se šutnje kojom bi mogla odati svoju nesigurnost. Ova kiša već danima pada, nikako da prestane.

"Vi ste?" - Upitao je.
Odgovorila je: "Nađa".

"Drago mi je Nađa. Ja sam fra Ignacijo Santini". - Uzeo je kemijsku olovku u ruku i otpočeo s upisivanjem podataka u svoj rokovnik obložen tkanim platnom. Ponovno je uputio pogled prema Nađi i kratko i jasno rekao: "Javim Vam se kada budem imao slobodan termin." - i dodao blago se smiješeći: "Nađa, možda Vam kiša nešto dobro i donese".

Prethodno se zahvalivši, napustila je sakristiju vođena nekim čudnim i neobjašnjivim osjećajem. Došavši kući, majka ugleda Nađu veselu i nasmiješenu nakon dugo vremena. Ne uputivši nikakav komentar, samo je kratko dodala: "Istina je što narod priča".

Zazvonio je telefon.

"Fra Ignacijo Santini pri telefonu". - Staloženo je govorio: "Sutra popodne u 16 sati slobodan sam ako Vam odgovara, Nađa? Sutra se vidimo na rivi ispod kampanela?"

Odgovorila je: "Rado, hvala".

Nije joj se činilo u tom trenutku neprimjerenim sastati se s muškarcem na rivi, i to ne s bilo kakvim muškarcem, već sa svećenikom. Nije razmišljala o zlim jezicima kojima bi mogla dati povod za priču, nego je spontano zaključila da čovjek koji o sebi ne skriva tajne i ne radi ništa čega bi se trebao sramiti, upravo ovako postupa. Od tog popodneva Nađin se život potpuno promijenio. Uživala je u razgovoru i zajedničkim druženjima, iako ne tako često. U svakom susretu Nađa bi naučila nešto novo o sebi i odnosu s drugima. Ti si rođena da budeš supruga i majka, znao bi reći. Ponekad je imala osjećaj da je osnažuje i ohrabruje za Život. Nađa ponekad i nije razumjela značenje njegovih riječi misleći na njegovu prethodno izgovorenu rečenicu: Učini svoju ljepotu dostupnom.

Znala je samo da su poruke iskrene, bez lažnih sadržaja i bez lažnih nada.
Nađa je ipak živjela u nadi da njihovu druženju neće doći kraj. To je sve što ti mogu ponuditi, znao bi reći.
Nađa je bila duboko smještena u njegovu srcu. Voljela je i bila voljena bez tjelesnog dodira, poput snažne platonske ljubavi koja vječno traje. Baš kao što je Petrarka ljubio svoju Lauru. Živjela je za trenutke. Svaki trenutak za Nađu je predstavljao vječnost.

Iako je na prošlost već zaboravila, poput nagle erupcije bol je ponovno isplovila, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti, zbog velike strepnje da bi mogla izgubiti onoga kojeg iskreno i snažno ljubi.
I upravo se to i dogodilo. Pismo je bilo naslovljeno glavnom provincijalu crkve:

"Poštovani, molim Vas da razmotrite slučaj o odnosu fra Ignacija Santinija i mog najdražeg kumčeta, Nađe Belagrande. Sve dosadašnje njezine boli i patnje jako dobro su mi poznate, a između ostalog Nađa je majka izvanbračnog djeteta, trogodišnje djevojčice Nine. U tom slučaju bila sam odgovorna prvenstveno zbog male Nine obavijestiti njezina biološkog oca o druženjima fra Ignacija i Nađe. Dajem si potpuno pravo da se obratim Vama kao nadređenom da obratite veliku pozornost na odnos moje drage Nađe i fra Ignacija. Strahujem da bi moje kumče moglo upasti ponovno u teško duševno stanje ako Vi, kao nadređeni, ne poduzmete određene mjere. Posljedice bi mogle biti trajne. Ovim putem Vas lijepo molim da fra Ignaciju ponudite premještaj kako ne bi to meni nadasve drago biće bilo izloženo govorkanjima i ,ne daj Bože, da to njeno već narušeno psihičko stanje prijeđe u tešku duševnu bolest".

Čvrst stisak ruke uz srdačne pozdrave.
Barica Gvozdanić

Nađa je stiskala ruke gužvajući papir i glasno govorila: "Znala sam, znala sam! Od onoga dana znala sam kad sam ti je predstavila kao svoju kumu. Znala sam, sad je i onakao kasno".

Izgledala je bolesno, a lice joj je i dalje podrhtavalo.

Na kraju je upitala: Što je ona tvoja rečenica značila? I Bog se ponekad s nama našali.
Odgovorio je tiho: "Sanjao sam, sanjao sam tebe. Znao sam da ćeš se jednoga dana pojaviti. Zavolio sam te već u svojim snovima. Od sada te mogu voljeti i u svojim mislima".

"Kamo sada kaniš poći?" - Upita ga Nađa drhtavim glasom.

"Izrazio sam veliku želju da budem misionar u jednoj od afričkih zemalja. Iako teška srca, biskup me nije mogao odbiti. Sutra odlazim, draga Nađa".

Nađa je skinula s vrata Gospin medaljon i položila ga Ignaciju na ruku: "Neka te čuva, dragi Ignacijo, na svim putovima tvojim".

Ignacijo je posegnuo u džep svoga franjevačkog haljetka i izvadio papirić na kojem je bila ispisana pjesma. Pjesma koju je posvetio Nađi.
Ne zamjeri mi, Nađa. Moramo se rastati. Tako mora biti.

Kiša je padala. U Nađi su zvonile riječi: Možda Vam kiša nešto dobro donese.

Primila je u ruke stihove i gutajući prve suze tiho započela:

Osjećam se shrvan, bol mi srce dira.
Zašto, Bože, ja sam rođen da na Zemlji ovoj sâm snove snivam?
Zar je ljubav moja, koju spoznah, grešna? Il’ se, Bože, zove to velika kušnja?
Gorak sok se cijedi niz grudi što zebu,
hladno mi je, Bože, što voljeti ne smijah.
Tvoj me glas sad zove na daleke pute
da prebolim kušnju kojoj znadem ime.

Nađa je suzama rosila svaki stih...

Nema komentara :

Objavi komentar