Kolumne

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Andreja Malta | Fotografija


Tanjušnim rukama, posutim staračkim pjegama, teta Uršula, odjednom  je, odnekud,  izvukla staru kutiju. Fini karton i pozlaćeni obrub na poklopcu, nagriženi zubom vremena. Kutija njezinih uspomena.  Ukrašena ustajalim mirisom papira koji se poput dima nadvio iznad nje, dok je  uporno nešto tražila.  Kasno popodne spremalo se u susret mraku. Ispijale smo crnu kavu.

„Mogu li zapaliti?“ upitala sam je, osjetivši kako mi pada razina nikotina bez kojeg ipak nisam mogla.

Već dugo nisam posjetila tu moju, dragu tetu Uršulu. Jutros, dok sam se spremala na posao, razmišljajući usput, kako ću ubiti predstojeće popodne, odjednom, kao da mi je nešto, poput dobroćudnog anđela šapnulo u uho:“Posjeti tetu Uršulu, bilo bi vrijeme…“

Da, bilo bi vrijeme, toliko smo lijepih trenutaka zajedno proživjele, toliko toga me naučila, a ja se ponašam poput sebične, nezahvalne kuje.

„Zapali, ali to ti nije dobro za ten.“ prijekorno mi je odgovorila. „Samo jednu, neću da mi ovdje smrdi na te tvoje otrove.“ nadodala je.

Napokon je izvukla tu staru, crnobijelu fotografiju. S nazubljenim obrubom.

„Pogledaj…“ kazala je s nostalgičnim prizvukom u glasu dok mi je dodavala fotografiju. „Sjećaš li se?“

Sjećala sam se.

Na slici nas petero, uhvaćeni u zagrljaju prijepodnevnog sunca, tog jednog ljetnog trenutka. Trenutka, između svih onih trenutaka koji su se dogodili prije i poslije, koji se događaju neprekidno, za koje nismo  svjesni da su se dogodili a već su nestali, odlepršali, izgubili se u svemirskom prostranstvu.

Terasa, Pakoštane u cvijeću, jutro, šapat mora, potkraj  još uvijek vrućeg kolovoza, te jedne davne godine.

S lijeve strane na staroj drvenoj klupici, sjedi ona. Teta Uršula. Okićena sjajem svoje mladosti. Odmah pokraj nje, nalik malom bijelom lanetu, nježna, pomalo stisnuta plavokosa djevojčica. Ja, Tina. Iza nas dvije,  moja majka, čiji je ionako oskudni smiješak zapeo tko zna za koju zraku sunca, držeći se jednom rukom za svoj već pomalo zaobljeni trbuh u kojemu čuči sklupčan mali fetus. Onda tata. Visoki, zgodni, crnokosi  šmeker, pomalo otužnog pogleda. Moj dragi tata, uvijek spreman za  ludosti, plač i pitanja svoje male, nježne djevojčice… Apsolutni životni zgoditak moje majke,  na uz vječno neodgovoreno pitanje da li i on osjeća to isto za sebe. Slijedi ujna Marica u trendi kupaćem kostimu, najseksipilnija mačka 60-tih godina, koju je moj ujak Marko, koji se na slici pomalo budalasto smijulji uz nju, mogao oženiti, onako mesnat, obdaren najvećom mogućom dioptrijom koja postoji.

Šutke gledam i ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati u što se pretvorio taj trenutak, u to, u što nas je život to pretvorio.

Teta Uršula me gleda, osjećam njezin otužni pogled, kao sjenu na svom već pomalo ispijenom licu.
Odjednom mi dođe da zaplačem. Ali nekako uspijevam sve te jebene suze, koje poput bujice rijeke naviru na oči,  zadržati u sebi i ne dopustiti im da se proliju. Ne želim da teta Uršula vidi kako sam  tužna, kako me zapravo pokazujući  tu fotografiju, navela na to, da isplačem sve ono što već godinama potisnuto, negdje daleko, na kraju svoje duše, držim skriveno u sebi.

„Sjećam se...“ šapnem, jer se ne usudim progovoriti glasno, svjesna da bi mi glas zadrhtao i ona, teta Uršula bi to sigurno primijetila.

Fotografija je tu, još uvijek izgleda kao da je jučer snimljena, ali pitam se u sebi, što se to sa nama dogodilo?

Teta Uršula ostala je stara cura. Dobrodušna stara cura za razliku od onih koje nisu tako dobre, koje s vremenom postaju poput zločestih vještica.  Ona nije taj slučaj. Nikada nije ni bila. Onakva, pomalo luckasta, umjetnički nadarena, kada nije radila, gubila se u slikanju i mirisu uljenih boja, stvarajući bezbroj malenih, veselih slika, kojima se divila, vješajući ih po zidovima svog malenog stana. Voljela sam taj miris, te slike, kolačiće koje bi mi servirala kada bi joj dolazila i onda bi satima  pričale i ja bi se osjećala poput Blažene Djevice Marije, jer sam našla nekoga koji je spreman slušati sve moje tajne i strahove, odgovarati na sva moguća pitanja, bezuvjetno mi se posvećivati. Bila je blaga i mila, poput mog oca i takva je zauvijek ostala. Moje utočište, melem za moju dušu, moja draga teta Uršula.
Ja, tatino sunašce, ono malo lane, pretvorilo se u crnu ovcu, hodajući svojim izgubljenim, krivim putovima, tražeći pogrešne muškarce na onu foru: „Skini me, jebi me, odjebi me“, općenito nezadovoljna usranim životom koji sam si priredila. „Ono što si skuhaš, to ćeš i pojesti.“ rekla je jednom zgodom moja majka dok sam joj se tužila, pa mi od onda nikada više nije palo na pamet da joj se povjerim.

Majka… Izgubila je onda taj fetus, umro je u njezinoj utrobi nekoliko dana nakon što smo se fotografirali. Skončao je u jednom od odvoda ondašnje bolničke kanalizacije.  A ona, majka, nije čak ni plakala, kao da je odahnula.  Opet će moći raditi,  ja ću ionako uskoro u školu, jedna briga manje. U životu važan je novac, treba ga imati što više, jer bez njega si nitko i ništa, treba bilježiti svaki trošak, umjereno trošiti, stavljati novac na banku, uživati u toj lažnoj sigurnosti, biti netko i nešto, jer ti imaš ono što daje moć, taj prokleti novac, s kojim jedino ono, što je najvažnije u životu ne možeš kupiti. Ljubav. U trenucima odrastanja, kada sam je trebala kao zaštitnicu, poput nekoga tko će mi pružati sigurnost i toplinu, nikada mi nije smogla  reći:“Tina, glavu gore, ti nešto vrijediš!“ Umjesto tih par riječi koje bi mi značile više od sveg materijalnog što mi je davala, uvijek se tužila kako sam neozbiljna, nepouzdana, neposlušna, kako ću jednoga dana, budem li tako nastavila sigurno završiti u popravnom domu.  Da, rekla bi tada,  ona osobno će se pobrinuti za to, a onda, što će potom svi ti ljudi koji nas znaju, naši prijatelji, poznanici, misliti i reći o nama, o jednoj tako finoj i uglednoj obitelji i kakva će to biti nezapamćena sramota za nas.

Tata je bio beskrajno tužan kada je beba umrla. Kao i ja. Pogledi su nam  putovali jedan prema drugome, popunjeni suzama, koje bih jezikom kupila sa  svojih obraza, uživajući u tom slanom okusu. Onda bi me utjehe radi, uzeo za malešnu ručicu i kupio mi veliku žutu kuglu sladoleda od vanilije, da sjećam se, samo da  više ne bih kupila te slane suze s lica, da ih zamijenim slatkim okusom  hladnog sladoleda. Šetali bismo uz more taj dan i on bi mi pričao priče, a ja bi svako malo zapitkivala o svemu i svačemu pa i o tome zašto je beba umrla, a on jadan, na kraju više nije znao ni što i kako bih mi odgovarao.

Jednom, kada sam već bila odrasla djevojka rekao mi je, onako u povjerenju, samo između nas dvoje, da, rekao je, kako nikada nije bio sretan s mojom majkom, da mu je žao zbog toga, a ja sam mu odgovorila:“ Ma daj tata, nemoj biti tužan, nisam ni ja sretna sa svim tim svojim muškarcima, nismo ti i ja rođeni pod onom sretnom zvijezdom, mi nikada nećemo biti sretni, to je jednostavno tako, tata.“ A on bi se napola u suzama opravdavao jer je morao toliko puno raditi i putovati, da mu je beskrajno žao što nije imao više vremena za mene, jer ga je, nesretan do boli, trošio u zagrljajima drugih žena, koje su padale na njegov neodoljivi šarm i kako si to nikada neće moći oprostiti. A ja sam mu opet rekla:“ Ah, daj tata, znaš da te volim, da te razumijem, nemoj si zagorčavati život jer to sada zaista više nema smisla. Što je bilo, bilo je.“

Danas je tata, jedini muškarac kojeg sam u tom jadu od života istinski voljela, na samrti. Alzheimerova bolest izjeda mu mozak, polako ali sigurno, poput savjesti, rekao mi je liječnik, nema mu spasa. Draga moja, to vam je tako, tako vam je to…

I sada kada ga posjećujem u Domu za stare i nemoćne, dok ga gledam onako starog, zgrbljenog, izgubljenog u vremenu i prostoru ovog usranog svijeta, gdje se istopila njegova mladost i  najbolje godine, puca mi srce od silne i neizlječive boli, ljubavi do tog starca, mog oca koji  nije u stanju prepoznati svoju rođenu kćer,  svoju Tinu.

Gledam na slici, ujnu Maricu. Kroz godine ocijedila se, poput prazne boce vina, koje je ispijala u velikim, neograničenim, crvenim količinama, žaleći se kako ne može imati djece, kako je jadna i zato mora piti, da zatomi tu svoju ogromnu bol, od koje je nitko, osim tog prokletog alkohola ne može spasiti.  Oslanjajući se na šankove nepoznatih kafića u koje je zalazila, kako je ujak Marko ne bi mogao tako lako pronaći i poslije je zbog toga na mrtvo izudarati. Iz one seksi mačke, pretvorila se u staru pijanicu, koja me je, iskreno, nervirala s tim svojim pričama o neispunjenom majčinstvu kad bi povremeno svraćala kod nje na ručak, prije škole, dok je još bila trijezna. Naš odnos se nikada nije pretvorio u bliskost, možda me je ponekada čak i malčice mrzila, jer ja sam bila nešto što ona nije imala,  dijete za kojim je toliko čeznula.

Eno ih, još su živi, uprkos svemu, zajedno u Domu za stare i nemoćne, ona napola luda zbog prisilne apstinencije, s rakom crijeva, a on nesretan zbog svih tih batina koje joj je udijelio. Sjedi u staroj fotelji, danima, mjesecima,  tražeći one sitne trenutke sreće, u teškoj depresiji s kojom se bori već godinama. Zapravo, sada, kada se osvrnem u prošlost, mogu ga čak i razumjeti, mogu shvatiti sve one batine koje joj je, onako ponižen, dijelio sve te godine zajedničkog života, nesretan kao i ona, na dnu dna, dok ju je pronalazio u društvu tih pijanih tipova kojima se povjeravala, koji su možda imali namjeru povaliti je, jer bila bi istinska šteta ne povaliti tako seksi mačku, pa makar i pijanu do besvijesti. Žalim ga i volim, na neki svoj način, bez mrvice osude.

Milujem pogledom tu fotografiju u ruci, milujem taj trenutak prividne sreće, ruka mi drhti, cigareta među prstima  davno  je izgorjela.

„Idem sada.“ kažem naglo teti Uršuli i spuštam tu fotografiju nazad u njezine tanjušne ruke.

„Dobro, mala. Dođi opet, nemoj da prođe godina. I čuvaj sebe, nemoj toliko pušiti, rekla sam ti već, to ti nije zdravo.“

„Baš me je sjebala s tom fotografijom…“ mislila sam izlazeći na ulicu. Dobro je što nemam vlastito dijete. Dijete, koje bi možda patilo uz ovakvu osobu, poput mene. Ubijenog samopouzdanja, vječito nezadovoljnu, tražeću se u lažnim ljubavima, koje sam mijenjala i bacala. Nesposobna da nekome darujem istinsku samu sebe. Tinu. Onu, koja je oduvijek vapila za majčinom ljubavlju, a nije joj bilo dano da je osjeti. Kakva bih ja to majka mogla biti? Zar je to sada, u ovom trenutku uopće važno? Je li moguće, da sam cijelo vrijeme, uz svu pamet i životno iskustvo kojeg sam stekla, živjela pod negativnim utjecajem svoje majke? Slomljena, poput nekakve krhke biljke. Da sam „popušila“ sve što mi je ona nametnula, gurnuvši me u ponor iz kojega se već godinama trudim izvući?

Osjećam neodoljivu potrebu za cigaretom. Dok pripaljujem, osjećam vibriranje mobitela u torbi.

Izvadim ga. Stigla je poruka. Povlačim jako i hlapljivo taj zadnji dim, kao da podsvjesno osjećam kako će mi već u slijedećem trenutku očajnički zatrebati ostatak tog otrovnog, smeđeg dima.  Poslala ju je mama. „Što sad ona hoće?“ pitam se, neodlučna, bih li je uopće otvorila. Prošlo je bar šest mjeseci otkako se nismo ni čule, ni vidjele. Sigurno je neko sranje u pitanju. Njušim, predosjećam i odlučim. Brišem neotvorenu poruku. Bacam čik. Duboko udahnem i krenem duž veselo osvijetljenu ulicu.

1 komentar :

  1. Dobro pričanje Andrejino. I jezički vrlo korektno. Ispovedna proza uvek čitaoca zagrcne jer se prepozna u određenim slikama. Prporučujem.

    OdgovoriIzbriši