Kolumne

subota, 14. siječnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Volim Hrvoja, ali...

Piše: Božana Ćosić
  

Kada se sve u životu posloži i dođe do jedne vrste ideala, savršenstva, i baš kad pomisliš da si se psihički rasteretio, u glavi ti se zaredaju misli koje nipošto ne želiš.
Da napomenem: zbilja je sve u redu i stvarno nikada nisam bila sretnija, ali upravo je to problem. Zvuči paradoksalno, al' tako je. Naime, u ljubavi mi cvijetaju ruže i to je ono što me muči.

Eh, sad ću ispasti nezahvalna, luda i što sve ne, ali zbilja ne znam jesam li spremna za te „ruže“...


Hrvoje je dečko kakvog se može samo poželjeti. Da sam ga povećalom tražila ne bih ga našla, a evo, sam je (ili je to bila sudbina?), ušao u moj život. Neopisivo je dobar, pažljiv, nježan... neopisivo me voli, ali i neopisivo je ozbiljan u ljubavi. Da, naravno da je to savršeno i da bi tako i trebalo biti. U ljubavi bismo trebali biti ozbiljni, a ne se zezati s njom i s osjećajima koje samo ona može pobuditi, ali opet, ne valja ni pretjerivati, barem ne u mojim godinama.

Hrvoje ima punih dvadeset i četiri i možda je na prekretnici koja mu sama po sebi nalaže da se mora uozbiljiti i razmisliti te zaključiti što želi u životu. Možda je za njega došlo vrijeme da se smiri i osnuje obitelj. Sve to osjećam kad smo zajedno i to je dobro, čak odlično, ali ja nisam spremna za takav korak.

Zavoljela sam ga, o da, volim ga, čak sam uvjerena da je on sve što sam željela, da je onaj pravi i da ću se jednoga dana i sama uozbiljiti, ali osjećam da je taj dan još daleko, daleko od mene – još uvijek nisam spremna za ozbiljnu vezu.

I to je taj problem, to su te misli koje me ubijaju i kojih se bojim... Strah me je riječi. Što ako odjednom izgovori sve što pokazuje? Što ako mi postavi pitanje za pasti u nesvijest? Znam da zvuči smiješno s obzirom da smo kratko u vezi, ali vrijeme brzo prolazi, trepneš  i već je proletila godina, a ni za godinu dana neću drukčije razmišljati. Nekako sam sigurna, zapravo želim još barem pet godina „slobode“. Vezati se za nekoga, odnosno, udati se nije mali korak na životnom putu. Nije to samo običaj ili neki posve uobičajeni događaj, tu je more promjena i čitava lepeza novih osjećaja i posve novih poimanja jedne veze. Razumijevanje. Kompromis. Poštivanje. Povjerenje... Naravno da je i u vezi sve to normalno i sve bi tako trebalo biti, ali opet je drukčije. Kako god okreneš, drukčije je.

Ah, otišla sam u krajnost, ali i krajnosti se dogode, zar ne?

Uglavnom, ovako stvari stoje: Sa svakim novim danom naša veza napreduje i ljubav je veća, jača, iskrenija. Svaki zajednički trenutak produbljuje nas i povezuje na način da zbilja postajemo jedno. Gotovo jednako razmišljamo. Sretni smo. Ali postoji i granica koju sam ja postavila. To je granica preko koje Hrvoje ne smije prijeći, ne, sve do trenutka kada je budem spremna srušiti. A kada će taj trenutak doći samo nebo zna.

Nema komentara :

Objavi komentar