Ana - Marija Posavec | Ožiljci

Nekoć je smatrala da ju je mrak očeličio. Čekanje da ju je izgradilo; da je nemoguće slomiti se pod pritiskom uspomena ili glazbe. Tako je nekoć mislila, analizirala, zaokupljala izučenu pamet na raspadanja i ponovna sastavljanja stvarnosti, svijeta koji je gradila spram ostalog nekog – u kojemu je teško funkcionirala. Nepravda ju nije zaobilazila, voljela ju je pljusnuti tu i tamo, ugristi ju zubima najbližih; nekih tamo kojima je vjerovala beznadno – no; vjerovala je ona i više nakon tih ugriza jer ipak istinu je jednu prozborio nemili za svoje doba čovjek iz kojega je istekao život na ruskom snijegu – Sve što živi neki ožiljak ima.


    – Zar ne? – pitala je mrak na početku duge ceste. S lijeva i s desna stajale su kućice, nemilosno je gledajući kao nekoga nepozvanog – kao nekoga tko mora otići. Ulične svjetiljke jedine su bile gostoljubive, one su sjale – po sredini samo pružala se cesta kobna; kao tetovirani život; nekoliko rascijepa zato što materijal od koje se imala izgraditi i dugo trajati nije bio kvalitetan.
    – Sve što je živo neki ožiljak ima – ponovi si i pogleda u nebo. Tamno i mračno, bez zvijezda. U umu joj zasvira stara skladba koja joj u trenutku plavom iglom ubode srce, uznemiri dušu i natjera tijelo u – bijeg.

    Ulične svjetiljke da su mogle, okrenule bi svoje starinske željezom ukrašene staklene glave, kao stabla kako su nekoć znala pratiti pogledom vile ili dame u bijegu od progonitelja. Najgore bijaše spoznaja da iza ovog bića nije bilo progonitelja. Ona ga je nosila u sebi. Ljubomorno ga čuvajući, u nemogućnosti njegovoga slamanja, samo ga je – nosila.
I nosila, zajedno s njim bježala, s njime i sa sobom tumačila trenutke kada su se nebeski kotači okretali; ponekad naprijed – često unatrag.

    Mahnito je trčala.
    Mahnito, pred sobom vidjevši samo ravnu cestu; kuće su nadalje nestajale, lica uličnih svjetiljki zaostajala su za njom.

    U prsima je osjećala težinu, nepravilo je udisala zrak i brzo se umarala, ali noge su je nosile dalje, što dalje od svijeta i svjetla – u mraku se pod sparnim nebom nadala naći mir.
Nadralistični možda, lažni osjećaj za svijet i tako stvaran za nju samu natjera ju u još brže kretanje; u kostima osjeti olovo.

   
    Krajičkom oka vidje ju kako trči.
    Poznavao ju je jako dobro.
    Stvoren da se pojavljuje za nju, u trenutcima kad mahnito – ide; već naučen na njezina stanja, ne odobravajući nijedno od njih; stopi se s mrakon najprije pa se rasprši u vidljivo – i zakorači.    
    Ne vidjevši sjenu što se materijalizirala kroz dim, u trku osjeti ipak kako ju je nešto – ugrabilo.

    Zaurla divlje, kao uhvaćena i ranjena životinja.
    Morao se jako potruditi da ju u zagrljaju zadrži, stoga ju još čvršće stisne i odbaci ju sa sobom na vrući beton.
   
    Vrisak straha i iznenadnog stajanja pretakao se u vrisak koji je bijegom nastojala zatomiti; vrisak panike i spoznaje od kojega se dinamikom kretanja najmeravala ograditi – od traume emocije i boli kojoj se predavala u mukama, iz koje je trebala naučiti – kojoj se trebala suprotstaviti. No nije imala načine, bar ne one valjane koji bi dali dugoročni rezultat; koji bi donijeli pobjedu u sukobu.

    Sjena stisne čvršće.
Ona zaurla još gore, još bolnije, još jače – toliko da je i nebo poslalo nekoliko zvijezda u svjedočenje trenutka.

    Sve što živi neki ožiljak ima..., šapne joj Sjena pored uha i razbarušene, vjetrom već zamršene tamne kose što joj je poput mreže prekrila lice, Sjene koja ju je uvijek čuvala, stiščući joj i tijelo, cijedeći dušu od suza po tisućiti put, da se makar malo očisti, da se u njezinom zagrljaju odmori od svijeta bez ljubavi.