nedjelja, 31. prosinca 2017.

Daria Lisenko | Novogodišnja


Zamisli si naselje, široku rijeku,
I sve to u prošlosti. Bilo je davno.
Zamisli kak mirno životi tam teku –
Pomalo dosadno, al tiho i ravno.

Zima. Hladno. Turobni mrak.
U drvenoj kući čovjek na slami,
Leži i čeka božanski znak...
Nije se imalo izaći gdje vani.

Odjednom ustane, istrči iz kuće,
Bosih se nogu baci u šumu,
Drvo slomi, u dom ga dovuče,
I započne neku pogansku glumu.

Drvo okiti svijećama, hranom,
Pozove sve iz naselja ljude,
I veli: „Nije ništa sada po starom!
Sutra sve drukčije mora da bude.

Čovjek taj valjda sto posto budala,
Tko bi smislio još nešto tako?
Al ljudi su gladni veselja i šala,
Te lude ideje prihvaćaju lako.

Sad daj mi reci što tako smo sretni,
Što sjedimo s iglastim borom u stanu,
Da li smo stvarno promjena žedni?
Natoči i legni kraj mene na slamu.

Nema komentara :

Objavi komentar